Masakr koji je 10. juna 2025. godine potresao austrijski grad Grac nije samo tragični incident. On je dio sve češćeg globalnog obrasca koji, iako naizgled slučajan, otkriva duboku socijalnu, psihološku i kulturnu krizu. Broj žrtava raste — simbolično i stvarno — ali odgovori ostaju nedorečeni.
U školskom napadu u BORG gimnaziji, 21-godišnji bivši učenik, naoružan legalno kupljenim puškama, otvorio je vatru na mlade ljude. Jedan nastavnik i najmanje desetoro đaka izgubili su život, a nekoliko je u kritičnom stanju. Počinilac je potom izvršio samoubistvo. Iako još uvijek nisu zvanično objavljeni motivi, nađeno je oproštajno pismo, što ukazuje na namjeru i dugotrajno planiranje.
Region Zapadnog Balkana nije imun na ovaj fenomen. Srbija je u maju 2023. pretrpjela nezapamćenu tragediju kada je 13-godišnji učenik ubio devetoro drugara i čuvara u Osnovnoj školi „Vladislav Ribnikar“ u Beogradu. Nekoliko dana kasnije, u selima kod Mladenovca, drugi mladić ubio je osam osoba iz automobila u pokretu.
I u Crnoj Gori dogodila su se dva masakra Cetinju, u kojima je stradalo 24 nevinih ljudi.
Profili počinilaca masovnih ubistava sve češće pokazuju slične obrasce: socijalnu izolaciju, osjećaj odbačenosti, nedostatak pripadnosti i nesposobnost da se osoba nosi sa ličnim neuspjehom ili poniženjem. Ovakvi pojedinci nekada ne pokazuju spoljašnje znake opasnosti, ali unutrašnji svijet im je ispunjen rezignacijom, a ponekad i osjećajem misije — da „porukom kroz nasilje“ isprave nepravdu koju osjećaju.
Kontekst šire krize
Talas masovnih ubistava nije ograničen na Balkan. U SAD-u, tokom 2024. godine, zabilježeno je više od 600 masovnih pucnjava. I druge zemlje bilježe sličan trend — Kanada, Njemačka, pa čak i Norveška.
Faktori koji doprinose ovom trendu su:
Fragmentacija zajednice. Tradicionalne mreže podrške (porodica, škola, komšiluk) sve su slabije.
Internetske zajednice i radikalizacija. Pojedinci pronalaze eho-kamere koje podržavaju njihov osjećaj bijesa ili superiornosti.
Medijski pristup. Često se prenosi identitet počinioca, što neke ohrabruje da ostave „trajni trag“.
Zapušteno mentalno zdravlje. Sistemi podrške, čak i u razvijenim zemljama, često ne postoje za one koji se ne uklapaju u standardne obrasce.
Istraživanje Virginia Commonwealth University sa 177 slučajeva masakra pokazuje da je socijalna izolacija vodeći indikator rizika. Kako objašnjava voditelj studije Samuel West, PhD, „čim smo odvojeni od društva, gubimo funkcionalnu komponenu koja reguliše naše ponašanje“.
To matična postavka mnogih takvih učinilaca – bez eksterne ljudske kontrole, ljude mogu potonuti u gradnju sopstvenih bolnih naracija. Grac je samo još jedan primer gde se ove psihološke fabrike samožrtvovanja aktivno grade.
U svijetu je trend masovnih ubistava u porastu. Prema podacima iz SAD, samo u 2024. godini bilo je preko 600 masovnih pucnjava. U Kanadi, Australiji, čak i u inače mirnim skandinavskim zemljama, javljaju se slučajevi gdje pojedinci vrše nasilje nad većim brojem slučajnih ljudi.
U posljednjih 40 godina zabilježen je niz tragičnih događaja koji ukazuju na sistemski problem.
Od pucnjave u engleskom Hangerfordu 1987, kada je 27-godišnji oružar ubio 16 ljudi, preko školskih masakra u Erfurtu, Finskoj i Srbiji, pa sve do terorističkih napada u Parizu, Beslanu i nedavnog pokolja u Pragu, Evropa je iskusila više od trideset teških incidenata sa velikim brojem žrtava. Samo u protekle dvije godine dogodile su se najsmrtonosnije pucnjave u istoriji Češke, Švedske i sada Austrije.
U gotovo svim slučajevima, počinioci su bili mladi muškarci, često sa istorijom mentalnih poremećaja, osjećanjem izolacije ili jasno artikulisanim osvetničkim motivima. Ponekad su djelovali sami, ponekad pod uticajem ideologije ili nasilnih internet zajednica, a gotovo uvijek je kraj bio samoubistvo ili sukob sa policijom.
Ono što ove slučajeve čini dodatno alarmantnim jeste činjenica da se dešavaju u društvima koja imaju strožu kontrolu nad oružjem nego, recimo, SAD. To ukazuje da problem nije samo u pristupu oružju, već u dubljim socijalnim, psihološkim i institucionalnim pukotinama.
Uzroci su višeslojni i mogu se svesti najprije na kulturu individualizma — u svijetu koji veliča samostalnost, osjećaj izolovanosti postaje patološki, ali u istom redu su i medijska ekspozicija, tačnije prekomjerno izvještavanje o masakrima koje često stvara „inspirativne modele“ za buduće počinioce, kao i društvene mreže i nedostupnost psihološke pomoći.
Ove tragedije predstavljaju snažan podsjetnik na nužnost povratka tradicionalnim vrijednostima koje su decenijama činile osnovu društvene stabilnosti: porodica kao primarna jedinica podrške, zajednica kao prostor pripadnosti i moralni okviri kao smjernice ponašanja. U vremenu radikalne individualizacije i kulture samodovoljnosti, upravo je obnovljena vezanost za te temeljne institucije mogući odgovor na krizu koja nije samo lična, već i civilizacijska.
Analiza ovakvih tragedija ne smije se svesti na broj poginulih. Ako ostanemo samo na brojanju tijela, propustićemo suštinu: ovakvi događaji su simptom dublje bolesti — ne samo pojedinca, već i društva.
