Nevladin sektor ili strana agentura? Civilno društvo ili strani plaćenici? Tako bi se najkraće mogla definisati hamletovska dilema pred kojom stoji Gruzija – zemlja koja već sedmicama prolazi kroz spiralu nestabilnosti zbog namjere Vlade iz Tbilisija da sprovede svježe izglasani „zakon o stranim agentima“.
U pitanju je zakon prema kome su se na listi „stranih agentura“ nalaze svi mediji i nevladine organizacije (NVO) koje se finansiraju tako što iz inostranstva dobijaju više od 20 odsto novca za svoje funkcionisanje.
Prema novom zakonu, „agenti od stranog uticaja“ neće više moći da dobijaju informacije od javnog značaja od funkcionera i državnih činovnika, te će morati da podnose posebne godišnje izveštaje za svoje djelovanje. Gruzija se zbog novog zakona našla pod žestokim udarom Zapada, dok u Tbilisiju nedeljama traju protesti opozicije i civilnog sektora podržani od strane EU i SAD.
Događanja mnoge podsjećaju na novi Majdan. Zapad zamjera Tbilisiju da je novi zakon proruski i da guši slobode. Sa druge strane, najščešći argument je da su upravo SAD prve na svijetu donijele sličan zakon još daleke 1938. godine – tzv. Zakon o stranim agentima (Foreign Agents Registration Act -FARA), koji upravo na sličan način tretira ova pitanja.
Šta je ustvari NVO sektor?
Ključno pitanje koje (očito opterećuje i vlasti u Gruziji) je, naravno, da li je normalno i uputno da želite se bavite politikom u nekoj zemlji, a da se istovremeno finansirate iz inostranstva? Još važnije, da li civilno (građansko) društvo iliti NVO sektor kao takav može zaista da bude sinonim i zamjena za stanovnike neke zemlje i tako doslovce predstavlja autetnični glas naroda? Ili se tu pak krije glavna podvala?
To su sve legitimna pitanja jer predstavnici eksterno finansiranih NVO-a danas sjede u skupštinskim radnim tijelima za mnogobrojne zakone, sa izabranim predstavnicima naroda (tj. poslanicima) raspravljaju na ravnoj nozi iako njih niko, nikada i nigdje nije birao, pitaju se o radu Javnog servisa, državnih agencija, obrazovnom sistemu i školstvu, izbornim pravilima, spoljnoj i unutrašnjoj politici zemlje, te često drže slovo političarima i građanima kako treba živjeti i raditi i sl. …
Jedna od logično osnovnih dilema koja se nameće jeste odakle crpe atoritet za tako apodiktičko djelovanje, jer se makar, na slučaju Crne Gore, koja ima neobično uticajan i jak NVO sektor, pokazalo da tamo ne sjede ni najobrazovaniji, ni najsposobniji, a posebno ne najmoralniji članovi zajednice. Štaviše, nakon izleta brojnih članova civilnog društva u politiku, iskustvo poslednjih godina potvrđuje da se radi o pojedincima koji su često pokažu mnogo gorim od crnogoskih političara – iako to do skora teško bilo zamislivo…
Kako NVO objašnjavaju njegovi osnivači
Elem, vjerovatno da ne postoji bolja definicija o ulozi i svrsi „građanskog društva“ od one koju je dao Alen Vajnstajn(Allen Njeinstein), osnivač i prvi direktor američkog Nacionalnog fonda za demokratiju (NED), koji je 1991. godine primijetio da postojanje ove organizacije označava da „aktivnosti CIA koje su bile izvršavane u tajnosti u poslednjih 25 godina, sada mogu da se izvršavaju bez sakrivanja“.
Dakle, NVO sektor, ili tzv. civilno (građansko) društvo kao koncept osmišljen je za vrijeme Reganove administracije kada su SAD shvatile da bi u cilju sprovođenja svojih interesa u politiku morale uključiti i „brigu za ljudska prava i demokratiju“. Kao rezultat toga, nikao je aparat za „promociju demokratije“ povezan sa Međunarodnim republikanskim intitutom (IRI), NED-om, USAID –om, i mnogim drugim NVO-ima…
Kao mehanizam civilno društvo je, po svemu sudeći, ingeniozan način da oni koji ga sponzorišu kontrolišu i ostvaruju svoje ciljeve u zajednicama gdje su prisutni. Ipak slučaj Gruzije je opominjuć, naročito za male zemlje poput Crne Gore koje ne bi tako otvoreo smjele da se suprostavjaju ovom moćnom aparatu. Što naravno ne znači da ne treba makar građanski raditi na njegovoj deligitimizaciji i sve više osvešćivati o čemu je zapravo riječ…
