Početna » Nauka » Šon Makgrat: Kritika Džordana Pitersona ili o Hristu kao arhetipu

Šon Makgrat: Kritika Džordana Pitersona ili o Hristu kao arhetipu

„U centru zapadne kulture je simbolika Hrista i tu je Piterson u pravu. Ali njegova odbrana Hrista zasniva se na pristupu Hristu kao arhetipu. Mislim da je to fundamentalna greška“
Tekst koji se nalazi pred vama predstavlja prevod transkripta treće epizode podkasta Sekularni Hristos: Kritika Džordana Pitersona (12. decembar 2021.), u kom je gostovao Šon Makgrat, nekadašnji katolički monah i kanadski profesor teologije i filozofije na Departmanu za filozofiju Memorijalnog univerziteta u Njufaundlendu. Šon Makgrat je takođe i vanredni profesor studija religije na Makgilovom univerzitetu u Montrealu.

Imajući u vidu da je u pitanju transkript usmenog kazivanja, prevod je prilagođen pisanoj formi teksta.

Kada tražimo sekularnog Hrista, gde počinjemo našu potragu?
– Mislim da je mesto gde počinjemo potragu popularna kultura, popularni mediji, društvene mreže, Jutjub. Tražimo ljude koji govore o Hristu ili pominju hrišćanski simbolizam. Mislim da tu postoje tri ličnosti koje se ističu: Džordan Piterson, Slavoj Žižek i Ričard Ror. Sva trojica imaju mnoštvo pratilaca i sva trojica su veoma zainteresovana za hrišćanske simbole, ali sa potpuno drugačijim namerama i potpuno drugačijim ishodima. Da počnemo od Pitersona.

Džordan Piterson mi je privukao pažnju tako što su mi studenti stalno govorili da ga poslušam, jer su me čuli da tokom časova govorim stvari koje su im zvučale kao njegove. Piterson je zaista podigao standard u smislu nivoa intelektualne debate u popularnoj kulturi. Setite se samo njegove debate sa Slavojem Žižekom (videti ovde). Šta god inače mislili o njoj, debati koja se odigrala pre nekoliko godina u Torontu, to je bio izvanredan momenat kada je napunjena sportska dvorana ljudima koji plaćaju četrdeset-pedeset dolara po karti, da čuju dva čoveka koji pričaju o nasleđu marksizma, o teologiji „smrti Boga“. To je bilo sjajno podizanje standarda. U tom smislu mogu da izrazim samo pozitivno mišljenje.

Takođe, Pitersonovo viđenje instinktivne religioznosti sa kojom je ušao u sve ovo – napisao je knjigu pod naslovom Mape značenja (Maps Of Meaning), gde je u suštini izabrao veoma staru i ne tako radikalnu temu koja kaže da su ljudska bića prirodno religiozna, i da se naša prirodna (urođena) religioznost ispoljava u simbolima i arhetipima koji se iznova javljaju. Dakle, Piterson je došao do te teze sredstvima kliničke psihologije i tako učinio svoj doprinos. Lično verujem da postoji religiozni instinkt u ljudima, verujem da je religija neodvojivi deo ljudske prirode. Jednostavno, mislim da Piterson veruje, poput Karla Junga i ostalih, da je Hristos još jedan arhetipski izraz instinktivne religioznosti. Hristos je arhetip Zapada, i mislim da je on zato zainteresovan za Hrista.

Piterson je zainteresovan za sve elemente zapadne kulture. U određenom smislu, on je branilac zapadnog kolonijalnog nasleđa nasuprot svima koji to nasleđe kritikuju. U centru zapadne kulture je simbolika Hrista i tu je u pravu. Ali njegova odbrana Hrista zasniva se na pristupu Hristu kao arhetipu. Mislim da je to fundamentalna greška. Ne zato što nam je zabranjeno da mislimo na taj način, možemo da mislimo na koji god način želimo, ne moramo svi biti hrišćani, ali misliti o Hristu kao arhetipu znači ne misliti o Hristu uopšte. To je semantička greška. Hristos koji je samo još jedna inkarnacija božanskog principa uz beskrajan broj drugih – Buda, Krišna, itd. – nije Hristos. Drugim rečima, to u suštini ne pripada simbolu da je Hristos jedinstven. Hristos koji nije jedinstven, koji nije konkretno univerzalno, kako to kaže Hegel, nije Hristos. Hristos je „skandal“ i Događaj upravo zbog svoje jedinstvenosti. Zbog toga je jevrejski kontekst tako važan: „Nećeš imati bogova do Jahvea, i nećeš izobražavati slike Jahvea“. Zato su Jevreji sebe doživljavali kao zajednicu odvojenu od pagana, koji su činili ceo svet van judaizma. Upravo zato što nisu imali mnoštvo bogova, nisu imali arhetipski odnos prema božanskom. Imali su odnos prema jedinstvenom božanstvu koje je Bog čitavog univerzuma. Taj Bog je iz određenih razloga odabrao njih i otkrio im se. Otkrio im je ko je On. Stoga Jevreji ne znaju ništa o Bogu, o Jahveu, dok im to Jahve ne otkrije.

Jevreji nemaju kolektivno nesvesni, arhetipski pristup Jahveu, kao što nemaju ni filozofski put do njega. Otkrivenje je u centru jevrejske tradicije. I onda jevrejska tradicija dolazi do ovog poglavlja u hrišćanskom događaju – događaju Hrista možemo reći – u kome neki Jevreji i Grci objavljuju da se Jahve ovaplotio u svet. Transcendentni, sasvim nedostupni Bog, koji nam je bio toliko nepoznat, toliko stran nama samima da ga niko ne može pogledati i preživeti. Kako kaže Mojsije, nije bilo dozvoljeno izgovoriti Njegovo ime. Beskrajni Tvorac pojavljuje se sada među svojim stvorenjima kao jedan od njih, na jednom mestu i u jednom čoveku. To je Hristos. To je Događaj. Dakle, ne možemo pričati o Njemu kao arhetipu ukoliko ćemo i dalje govoriti, u najmanju ruku, o Pavlovom Hristu.

Ostanimo još malo na Pitersonu kao vodiču ka hrišćanstvu i tome gde on zastranjuje. Možete li još malo na tu temu? Mislim, on sâm dosta govori o tome. On je napravio celokupne studije Biblije na Jutjubu, gde prolazi kroz Bibliju od početka. On posmatra Bibliju na određen simboličan način.
– Gledao sam neke od tih tumačenja i veoma su dobra. Naravno da je Biblija puna arhetipa. Kao što znate, Biblija nije jedna knjiga. To nije jedan monolitan tekst. Ona je skupina istorijskih tekstova. Puna je raznih stvari. Puna je poezije i istorije. Na samom kraju imamo dopunu koja je Novi zavet. Stoga ne možemo govoriti o Bibliji kao o prostoru arhetipskih značenja ili kolektivno nesvesne slikovitosti. To bi bilo apsurdno. Čak i hrišćansko otkrivenje u trenutku kada biva iskazano od strane Pavla i pisaca jevanđelja, na delu je nesvesno. Mi posedujemo samo ljudski jezik, stoga unosimo ljudski simbolizam u otkrivenje kako bi izrazili otkrivenje. Tako smo nazvali Hrista logosom – Rečju koja postade telo. Taj termin  „logos“ bio je termin u širokoj upotrebi u helenističkoj filozofiji religije toga vremena. Pavle, Jovan, kao i ostali koristili su jezik koji je bio razumljiv paganskim slušaocima.

Dakle, ne želim da kažem kako hrišćanstvo nema veze sa kolektivno nesvesnim, kažem da postoji logika ovog pojedinačnog simbola, simbola Hrista, koji od nas zahteva da ga shvatimo kao jedinstven događaj. Ovde se ne radi samo o hrišćanskom trijumfalizmu. Ukoliko bi Piterson bio na ovom tragu, video bi da mnoge od stvari koje ga fasciniraju kada je reč o Zapadu – na primer, naše poimanje istorije, poimanje progresa, težnja da radije menjamo svet nego da pristanemo na njega kao na vid večnog poretka, značaj koji dajemo ličnosti i neumanjivoj individualnosti ličnosti, kao i doktrina ljudskih prava – sve ovo je povezano sa logikom simbola Hrista kao jedinstvenog događaja. Dobro je da Piterson privodi svoje jutjubere Bibliji. Kako to može da bude loša stvar?

Ali na kraju, čini se da je Piterson poklonik nečega što možemo nazvati filozofijom ljudske potencijalnosti (philosophy of human potentiality), koju bih želeo da razdvojim od filozofije ljudske nemoći (philosophy of human poverty). Mislim da je filozofija ljudske nemoći  ono što vidimo u Pavlovom pisanju, koje je u srcu hrišćanske poruke, a ne filozofija ljudske potencijalnosti. Njuejdž, kao i alternativni religiozni pokreti, velnes kultura – sve je uvreženo u filozofiji ljudske potencijalnosti, što je poprilično suprotno filozofiji ljudske nemoći.

To me je podsetilo na nešto što sam čitao, gde se kaže da nema blagodati u svetu Džordana B. Pitersona.
– To je stoga što u filozofiji ljudske potencijalnosti ne postoji potreba za blagodaću. Sve što je potrebno je buđenje, trening i poučavanje. Treba samo da se oslobodimo svojih iluzija. Treba da prevaziđemo svoje projekcije. Sve je u nama. Mi smo božanski. Mi smo božanski u smislu da u običnoj svesti mislimo da nismo, ali naša obična svest je iluzija. Ona je trik koji naš um sprovodi nad nama. Pa tako se možemo koristiti različitim tehnikama da to ispravimo, na primer jogom ili meditacijom. Možemo jednostavno doživeti iskustvo prosvetljenja, i onda to što nam se čini potvrđenim biva nešto što je bilo potvrđivano iznova i iznova u svim svetskim religijama i kroz sve vekove, praktično sve do hinduizma, a to je: Braman je Atman, Bog je duša i duša je Bog. To je filozofija ljudske potencijalnosti i duboko je suprotstavljena Pavlovom hrišćanstvu, zato što u Pavlovom hrišćanstvu imamo suprotno. Imamo tvrdnju da nijedno ljudsko biće nije potencijalno božansko. Ljudsko biće je zapravo palo biće. Ukoliko filozofija ljudske potencijalnosti kaže da imamo sve što nam je potrebno, da smo u suštini božanski i da je samo potrebno buđenje, filozofija ljudske nemoći kaže suprotno. Ne možemo i nećemo svojim trudom dostići oboženje. Ono što je potrebno jeste neki vid Božije intervencije.

Jednostavno, postoje dve dominantne filozofije religije u ljudskoj istoriji, i one su suprotstavljene jedna drugoj. Ove dve filozofije se ne vezuju za glavne religije, one prožimaju sve religije. Ne možemo reći da celokupni hinduizam korespondira s filozofijom ljudske potencijalnosti, ili da celokupno hrišćanstvo korespondira s filozofijom ljudske nemoći. Tačnije, mi vidimo njihovo prisustvo svuda. Definitivno ne postoji stabilan koren filozofije ljudske potencijalnosti u hinduizmu, posebno u Vedanti. Fundamentalna poruka Vedante kaže da je naša individualna svest, svest o našem sopstvu kao konačnom, kao ograničenom, kao – bivanje ka smrti, kako to kaže  Hajdeger – iluzija zato što smo mi u suštini Bramani. Naša duša je božanstvo i taj odnos bi trebalo doživeti u nedvojstvenoj mokši[1], u iskustvu transformacije. To su veoma stare stvari koje vode poreklo još iz Upanišada. To nije ceo hinduizam. Ta ideja o buđenju potisnute i suštinske božanstvenosti ljudske individue je sada veoma raširena u našoj kulturi i mnogi ljudi joj se priklanjaju jer im ona pomaže da se odbrane ili spasu od negativnog i mizantropnog hrišćanstva u kojem su odrasli.

Vaišnavski oltar u hramu Hare Krišna u Italiji (Foto: Wikimedia/Dedda71)
Vaišnavski oltar u hramu Hare Krišna u Italiji (Foto: Wikimedia/Dedda71)

Takođe postoje uticaji ove druge filozofije u Indiji, filozofije ljudske nemoći, koja svakako ima svoje korene u hrišćanstvu i njegovim ključnim tekstovima. Poruka je da ne možemo i nećemo sopstvenim trudom dostići oboženje. Mi smo pali. Potrebna nam je Božija intervencija. Dakle, to je pesimistično, to je tragično, ali iz toga proizilazi filozofija spasenja koja potvrđuje da je Bog intervenisao i spasao nas iz našeg palog stanja. Čućemo nagoveštaje toga u hinduizmu, na primer u bakti jogi, gde je čitavo težište prebačeno na Boga kao našeg spasioca. Čak i u budizmu, u šin budističkoj tradiciji koja je deo mahajana tradicije. Ideja kaže da je ego tako duboko utisnut u našu psihu da mi zapravo ne možemo verovati sebi, našoj sopstvenoj želji za prosvetljenjem. Mi ćemo je preokrenuti u nešto drugo i stoga se treba potpuno osloniti na druge sile, treba prizvati Amita Budu da nas spase od nas samih.

Dakle, tu imamo isticanje nemoći koje je zaista izvorno u Pavlovom hrišćanstvu. Tu imamo filozofiju ljudske nemoći zaista naglašeno iskazanu. Za Svetog Pavla mi smo potpuno izgubljeni bez Božijeg dela koje nas spasava u Hristu. Nema nade za nas bez Hrista. Potpuno smo osuđeni na propast bez Njega. To što primamo u Hristu je čist dar. I zato Pavle stalno govori svojim učenicima da se ne uznose zbog blagodati koja im je poverena da poznaju doktrinu spasenja. On će im reći: „Šta imate što vam nije dato? Šta vas čini tako važnim?“. Pavle lično nikada ne priča kao neki hinduistički mudrac koji je kroz napor i tehniku došao do nekog poimanja. Pre će biti kao da ga je nešto zadesilo. Bio je na putu krećući se u suprotnom smeru kada mu se Hristos javio. Stoga to isticanje intervencije, direktne Božanske intervencije u ljudsku situaciju koja se kreće u potpuno pogrešnom smeru – to su najstariji delovi Novog zaveta.

Upravo razmišljam o suprotnosti izmeću nemoći i potencijalnosti. Jesu li one duboko povezane, ili su tako jasno odeljene jedna od druge? Da li se radi o tako jasnom rezu kao što ga sada opisujete?
– Jeste u pitanju jasan rez, u pravu ste. Postoji rešenje ove dihotomije koje se nalazi u nedualnom[2] odnosu između njih. Zapravo, to se i dobija u efektivnom mističkom hrišćanstvu. Mi smo bez Boga očajni, osuđeni na propast, izgubljeni, kako to Luter kaže. Ono što zovemo istinom je zapravo laž. Ono što nazivamo dobrim je zapravo zlo. Luter ne veruje u instinktivnu religioznost ljudskih bića, ili ukoliko bi rekao da postoji nešto instinktivno religiozno u ljudskom biću, to bi bilo instinktivno idolopoklonstvo, tj. da ono što zovemo Bogom nije Bog ili nam se Bog javlja u suprotnoj formi kao raspeti drvodelja na rimskom krstu. Ali pomenuta intervencija nije nešto što ostaje unutar nas. Naravno, to je mistička intervencija, to je takođe centralno za Svetog Pavla i to je mesto gde se Ričard Ror vraća na kosmičkog Hrista iz Poslanice Kološanima; na to da je događaj Hrista preobrazio ljudsku prirodu. Biće koje je bilo palo i koje je zavisno od lažnog je sada spaseno biće. Hristos je sada imanentan pricnip ljudske prirode. Ali svakako, Hristos nije ljudski potencijal. Hristos je Dar, iako je sada neodvojivi deo onoga što jesmo.

Pavle je jasan kada kaže da nisu samo oni koji čuju jevanđelje preobraženi – preobraženi su svi. Bez obzira na to da li smo odrasli uz Pavlove poslanice ili recitujući mantre u tibetanskom manastiru – preobraženi smo. Sada smo deo Hrista. Dakle, po svom poreklu ove dve filozofije su suprotstavljene jedna drugoj. U iskustvu spasenja one su neidentične i neuporedive. Zato mislim da se ove dve filozofije takođe dodiruju u, na primer, Mahajana budizmu. Mislim da ćete u autentičnim zen satori iskustvima videti izraze ovoga. Takođe, vidimo da postoje ljudi koji jednostrano naginju jednoj ili drugoj strani. Vidimo, posebno u njuejdžu, vrstu jednostranog isticanja ljudske potencijalnosti. „Sve je dobro“, „Ne postoji ništa zlo, sve je u načinu na koji mislimo o stvarima“ i slične izjave. „Sve je projekcija“. Takođe vidite, posebno u hrišćanskom svetu, ali isto tako i u jevrejskom i muslimanskom – neočekivano negativan stav prema ljudskoj kulturi i ljudskom biću, kao da to nije fundamentalno promenjeno.

Nisam stručnjak za Pitersona. Hteo sam samo da se osvrnem na temu Hrista kao arhetipa. Ta teza je fundamentalno nehrišćanska. To je isto tako i u srži dela Karla Junga. Jung zapravo ne govori u hrišćanskom registru kada afirmiše Hrista kao izraz arhetipsko nesvesnog, kao izraz kolektivno nesvesnog u kom, kao što znate, ništa novo ne može da se desi. Taj večnopostojeći sloj znanja, uvida i mudrosti izražen kroz religioznu simboliku koji nam svakog eona šalje sliku i koji je Zapadu dao sliku Hrista. To nije hrišćansko učenje. Njemu je, naravno, dozvoljeno da to kaže, ali mi to ne smemo pomešati sa jevanđeljem. To je zapravo izraz filozofije ljudske potencijalnosti i zato je to tako popularno u savremenoj kulturi.

Nikada ne bih rekao da nema blagodati u svetu Džordana B. Pitersona. Blagodat je svuda i uvek je pobedonosna, pa tako i u slučaju Džordana B. Pitersona. Nema sumnje da ga je ona  izvukla iz depresije. Treba odvojiti ono što se zaista događa – i sada govorim, naravno, kao hrišćanski teolog i tako ću uvek govoriti o tome – od onoga što biva predstavljeno u jeziku kojim određeni ljudi govore o religioznom, psihološkom itd. To su dve različite stvari.

Mislim da se izjava kako nema blagodati u svetu Džordana Pitersona ne odnosi na njega lično, nego na svet koji on opisuje i na način na koji o njemu govori. Očigledno je on pomogao mnogim ljudima da ponovo pronađu snagu i osećanje jedinstvenosti ili svest da su u mogućnosti i da mogu da se postaraju za svoj život i da imaju mogućnost izbora u istom. Mislim da je uradio neverovatnu stvar za mnoge ljude. Ali kada je reč o blagodati ili kada je reč o pokoravanju nečem izvan individualnih potencijala, tada on ne govori u tom maniru. Možda je teško napisati knjigu o tome. On je napisao knjigu 12 pravila za život (12 Rules for Life), i sada je napisao još jednu u kojoj se nalazi još pravila…
– To je ključno, stoga što filozofija ljudske potencijalnosti zahteva tehniku. A na suprotnoj strani, filozofija spasene nemoći jednostavno može biti tragična. O tome govori Žižek usput rečeno, o ljudskoj nemoći bez spasenja – što je daleko bliže hrišćanstvu nego što bismo očekivali. Ali filozofija spasene nemoći ne nudi tehnike. Ne nudi pravila. Govorimo o Pavlu koji se obraća Jevrejima koji su opsednuti čuvanjem zakona [pravila]. To nije važno, pravila nisu važna – ovde je reč o blagodati. Ukoliko želiš da se pridržavaš pravila, slobodno, pridržavaj se – ali se ne pretvaraj da te pridržavanje pravilima čini boljim ili ti omogućava da napreduješ u poznanju božanstva zbog neke metode koju primenjuješ. Ne postoji metod ka blagodati. Blagodat je prisustvo beskonačnog u konačnom svetu.

S tim u vezi se ovo odnosi i na pitanje meditacije i kontemplacije. Smatram sebe kontemplativnim hrišćaninom, i tu sam poprilično uz Ričarda Rora u ovom smislu. Ali treba jednu stvar istaći kada je u pitanju kontemplativno hrišćanstvo – ono nije nalik kontemplativnom budizmu ili kontemplativnom hinduizmu. Naravno, u mnogim aspektima kontemplativne tradicije imaju dosta toga zajedničkog, ali postoji jedna stvar u vezi kontemplativnog hrišćanskog puta koja je jedinstvena i koja glasi da je to put bez tehnike. Metod nije neophodan. Nije potreban poseban vid joge. Ukoliko joga pomaže – praktikuj je! Ali možda je šetnja šumom mesto gde ćeš čuti Božiji glas. Možda moraš da izađeš i staviš se u službu svojoj zajednici dok ne budeš sasvim iscrpljen. Sve to ne pravi nikakvu razliku, zato što ne pokušavamo da preobrazimo našu svest putem metode. Mi zapravo pokušavamo da primimo Dar koji je već darovan i koji je uvek aktivan – a to je blagodat Hristova koja spasava svet na rimskom krstu.

________________________________________________________________________________________________

Uputnice:

[1] Mokša (sansk), „oslobođenje“ iz večnog toka zbivanja (v. samsara), krajnji cilj svake mudrosti u indijskoj filozofiji. Mokša je pojam suprotan karmanu, tj. moralnoj determinisanosti delatnošću (Vladimir Filipović i dr, Filozofijski rečnik, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1989, 215).

[2] Nedualnost (sansk. advaita = „ne-dva“), verovanje da su dualizam i dihotomija fenomeni iluzije, da se pojmovi kao što su um i telo mogu razlikovati iako nisu zaista odvojeni (Wiktionary, https://en.wiktionary.org/wiki/nondualism).

Povezani članci:

Portal Kompas Info posebnu pažnju posvećuje temama koje se tiču društva, ekonomije, vere, kulture, istorije, tradicije i identiteta naroda koji žive u ovom regionu. Želimo da vam pružimo objektivan, balansiran i progresivan pogled na svet oko nas, kao i da podstaknemo na razmišljanje, diskusiju i delovanje u pravcu boljeg društva za sve nas.