,,Vi ste so zemlji; ako so obljutavi, čime će se osoliti? Ona već neće biti ni za šta, osim da se prospe napolje i da je ljudi pogaze.
Vi ste svjetlost svijetu; ne može se grad sakriti kad na gori stoji.” (Mt. 5:13-14)
U biografiji Vladimira Kolarića stoji da je on pisac, teoretičar kulture i prevodilac. Po obrazovanju dramaturg, ovaj neobičan i samosvojan kulturni pregalac iznenadiće vas i širinom duhovnih polja po kojima se uspješno kreće: tu su geopoetika, slikarstvo, pravoslavna duhovnost, savremena i klasična muzika, ali i književnost, pozorište, radiofonija i film koji je bio i predmet njegove doktorske disertacije. Kako ove činjenice mogu da nam pomognu na samom početku tumačenja njegovog romana, pogotovo ako se ne zadovoljavamo činjenicom da Kolarić svoja znanja iz ovih oblasti uspješno i eruditski upliće u svoj roman? Posljednju knjigu eseja Kolarić naslovljava Geteovim posljednjim riječima ,,Još svjetlosti”. To nam pomaže da shvatamo i put Kolarićevog traganja, tjera nas da krivudavost i meandre staze pripišemo njegovom ponekad neuhvativom, ali uvijek neprikosnovenom cilju – svjetlosti. Kolarić, dakle, u svojim teorijskim radovima, traži svjetlost, traži onu snagu koja ga duhovno uzbuđuje i pokreće na razmišljanje. Ona je unutrašnja, a zavijuci na mapi, rezultatu su iskrenosti te potrage, ali i potrebe da se bude pošten, razložan.
Pa kakav je to roman kojim nam se predstavlja čovjek na čijem je životnom putu osnovni poziv svjetlost?
U roman ,,Džesi i ja”, susresećete se sa čitavim spektrom likova: U njega kao da su se sakrine neobične sudbine ljudi sa različitih meridijana. Pomalo su groteskne, pomalo mistične i na prvi pogled potpuno nepovezane. Šta zajedničko mogu da imaju srpski pisac, američki (andergraund) producent, italijanski fotograf i fotomodel? Odabiranje društvenih marginalaca za središnje junake svojih djela za Kolarića nije nepoznanica. Već nakon prvih nekoliko stranica, čitalac će osjetiti da se našao u istoj atmosferi u kojoj je bio i tokom čitanja dva prethodna Kolarićeva romana, ,,Avanture pobednika” i ,,Filip od zlata”. Predjeli u kojima se odvija radnja, opisani su kao scenografija za kakav noar film iz četrdesetih godina, po estetici i odbojnosti ka dopadanju ne daleki i od italijanskog neorealizma i francuskog novog talasa. Jednom riječju, u rukama čitaoca je jedan roman sirove i nebrušene ljepote. Ali on svakako, nije samo to.
Vladimir Kolarić je po obrazovanju dramaturg. Priča je, dakle, nezaobilazan dio njegovog promišljanja o umjetnosti. Zadatak dramaturga, pa samim tim i Vladimira Kolarića (koji je uspio da roman poput Handkeove ,,Moravske noći” dovede u radiofonski oblik) jeste da pronađe dramsko u nekom tekstu, drugim riječima, da pronađe priču. Gledajuću praktično i zanatski, napraviti priči znači rasporediti elemente jednog događaja tako da budu najzanimljiviji za čitanje. Kolarić pisac, ipak, odbija da svoje djelo zatrpa elementima fizičke radnje koja bi potencijalnom adaptatoru za film bila zanimljiva. Ali on ne odustaje od dobre priče. Elementi radnje koji koristi za svoje ,,žongliranje” za Kolarića postaju potraga za sobom, ali i potraga za smislom pisanja pa čak i – književni postupci. Ko se nalazi u centru romana u kome tri junaka tragaju za sobom? Fotomodel i muzičar, mladi Amerikanac Džesi Paliostro. Za Vladimira Kolarića (jednog od junaka knjige), Džesi je prijatelj. Tamo negdje u (digitalnoj) daljini, sa druge strane internetskog kabla. Za filmskog reditelja Kamdena Smita, Džesi je potencijalni glumac u umjetničkom filmu o mističnom mladiću iz njegove mladosti: U jednom razgovoru s Vladimirom, on kaže: ,,Ja nekako ne vidim Džesija kao i ti, kao tako stidljivog i povučenog. Mislim, on jeste ljubazan, ali prilično druželjubiv i opušten, ume sa ljudima. Takav je i što se tiče seksa, a kod tebe deluje maltene kao neka devica (…)”. Ili svako od nas ima svog Džesija, ili projektuje u njega ono što želi”. Vladimir (lik) nadograđuje ovu Kamdenovu tvrdnju: ,,Kao likovi koji su nam pobegli pre nego što smo stigli da ih stvorimo, pa sad ih jurimo po svetu”. Džesijeva priroda je nedvosmisleno mistična ali i višeznačna, barem u onoj mjeri u kojoj utiče na likove koji ga okružuju.
A ko je Džesi za sebe? Samom činjenicom da ni Džesi nije oslobođen ove dileme, mi shvatamo da Kolarić (pisac knjige) ne pravi likove apstrakcije, likove simbole, likove-metafore. On pravi likove koji postoje i u suprotnosti sa onim što o njima drugi likovi misle, jednom riječju, likove od krvi i mesa. Kolarić i sam, pa i posredstvom svog književnog imenjaka, sav pokušava da se rastegne i shvati – ko je taj junak koji u koga svi, kao u ogledalo, pokušavaju da upišu svoje želje, svoja znanja, svoje mane, ali i potrage (za svjetlošću)? On sam primjećuje, ispovijedajući se Vladimiru: ,,Nekako sam uvek video nešto u drugima. Ne kažem svetlost, ali nešto, onako unutra, što ne mogu da odredim… Malo svetlost, malo neka izmaglica. Kod nekog više, kod nekog manje.”
Na trenutak nam se čini da je Džesi Paliopstro sličan Egziperijevom Malom princu, ako ne po biografiji junaka, a onda po istovetnoj potrebi pisca da promišlja o tome, koji li je to oblik u kome Dobrota može da se projavi u našem svijetu. Za Egziperija, u pitanju je dječak u potrazi za suštinom, za Kolarića, u pitanju je mladić u potrazi za sobom. Iako sam autor tvrdi da ne može da se govori o aktuelizaciji (svrstavanju u savremene okolnosti) ovog već postojećeg književnog junaka, čitav niz motiva pokretača kod Džesija, preklapaju se sa malim junakom iz ovog klasično djela. Džesijeva potraga za sobom ima svoje ishodište u razumijevanju i prihvatanju svakodnevice, ali i pružanju otpora fotografu Leu Falačiju. Džesi pronalazi sebe u trenutku kada postaje slobodan, kada gubi strah. Mali princ, kada prevazilazi strah od zmije i prepušta joj se, uspijeva da se vrati svojoj Ruži.
Struktura ovog romana nije linearna zato što uzroci i posljedice nisu čvrsto vezani jedni za druge, upravo zato što Kolarić pretpostavlja traženje unutrašnjeg smisla nad onim što se događa u pojavnom (materijalnom) svijetu. Drugim riječima, Kolarić od svog čitaoca traži ulaganje napora da ove veze i smisao njihovog rasporeda, sam razumije i opravda događaje u skladu sa sopstvenim emocionalnim bagažom. Takođe, on koristi i nešto od postupnosti rediteljskog postupka – prelazi sa jednog junaka na drugog, unosi svojim likovima nove motive, gradi ih sloj po sloj. Kolarić pred čitaoca iznosi fragment po fragment cjelokupne slike, a jedini način da sagledamo cjelinu jeste da u sebi pronađemo svjetlost koja će tim dijelovima obasjeti veze – baš kao i na filmu.
Kolarić se sa svojim čitaocima poigrava. Igra se ogleda naizmjeničnoj smjeni radnje i obrazlaganja umjetničkog postupka. To se događa toliko precizno tempirano, da nam djeluje da je spontano. Omogućeno nam je potpuno stapanje, ali ne samo sa radnjom nego i sa piščevim tokom misli, postupak stvaranja umjetničkog djela pred nama se osvjetljava, a da toga gotovo nismo ni svjesni, zato što se odigrava posredstvom junaka.
Jedna od sporednih tema romana je fotogenija. Džesi je foto model. Mi ga ne vidimo, nego o njegovom izgledu sudimo na osnovu pripovjedačevog glasa. Iako je ovo naizgled uobičajen postupak u književnosti koja nema svoju vizuelnu komponentu (koju bismo imali da je u pitanju ilustrovana knjiga ili grafička novela), kroz ovaj motiv još više do izražaja dolazi težnja pisca da angažuje svog čitaoca u samoj priči. Time što odbija da se deklariše o tome da li je Džesijeva ljepota ,,od Boga” ili ,,od onog drugog”, to jest da li je Džesi harizmatičan (onaj koji posjeduje Duha) ili tek mladalački narcisoidan, pisac nas poziva da sami donesemo odluku, a njegov udio u tome je da nam dileme svojih likova predstavi što detaljnije i bolje. Pisac iznosi agrumente ,,za” i ,,protiv”, ali sud prepušta čitaocu.
,Džesi i ja” je i knjiga o stvaranju umjetničkog djela, ali i on interakciji koju pisac ima sa svojim likovima u onom pirandelovskom smislu. Pisci često imaju običaj da junaka koji je najbliže njihovoj biografiji uljepšaju, dodaju mu osobine koje sami nemaju, mane uklone, slabosti ojačaju. Međutim, Vladimir Kolarić to ne radi. Junaka kojeg naziva svojim imenom i prezimenom on neprekidno (mahom kroz dijalog sa Sofronijem), nekako spušta na zemlju, pronalazi kontraargumente za njegove namjere, gorke istine za njegove ideale. Ovaj postupak nam je u najmanju ruku neuobičajen, pomalo i brehtovski začudan, ali samo u slučaju da nismo u stanju da pojmimo duhovnu poziciju njenog autora. Stvarajući iz pravoslavne, duhovne perspektive, Vladimir Kolarić (pisac) osjeća pisanje kao nešto blisko duhovnoj praksi ispovijedi. A o njoj znamo da je uspješna i ljekovita u onoj mjeri u kojoj je onaj koji se ispovijeda nemilosrdan prema svojim grijesima. Stoga ne čudi što su sve mane Vladimira (junaka) podebljane, sve slabosti predočene u prvom planu. Pročišćenje koje slijedi čitaocu koji se odazove ovom pozivu zaista na njega djeluje umirujući i ljekovito, kako u duhovom, tako i u umjetničkom smislu.
Brojne su reference koje Kolarić koristi iz književnosti, kinematografije, muzike. Brojni su i uticaji, svjesni ili nesvjesni, moglo bi se reći i srdonisti sa nekim piscima. Ima tu okrutnosti Peljevina, duhovnosti Vodolazkina, ali i postmodernizma Kovaljenka (kojeg je Kolarić prevodio sa ruskog na srpski). Filmofili će uživati sjećajući se poznatih scena iz francuske, američke i ruske kinematografije, prepoznavaće, osim atmosfere američkih noar ili andergraund filmova i reference na Melvila i Šabrola. Pa ipak, pored svih tih asocijacija i paralela, najdraža mi je ona koju bih mogla da povučem između Kolarićeve knjige i tzv. novog Holivuda. Čitajući knjigu ,,Easy Riders, Raging Bulls” Pitera Biskinda, pomislila sam da snaga pripadnika ovog (možda i najvećeg) talasa u američkoj kinematografiji leži u sposobnosti pojedinih autora da istraju u svojoj zamisli bez obzira na trenutne trendove na filmu. Vladimir Kolarić, kao potpuno samosvojan, ali ne i samonikao autor, stvara mimo do sada prepoznatih struja srpske književnosti. Ulažem sve svoje nade da će nastaviti hrabro u tom pravcu kao i do sada te da će poslužiti kao inspiracija drugima za sopstvenu autentičnost – te da barem u tom smislu, neće biti i usamljen.
(Tekst je prvovitno objavljen u časopisu „Bokatin Dijak“, broj 26, 2025)
