Postojalo je nekoliko Domova za nezbrinutu djecu u NDH, koji se mogu nazvati i logorima, jer su neki zapravo to i bili. Jastrebarsko nije “jedini logor u svijetu”, postojala su mnogo strašnija mjesta gdje su djeca umirala u strašnim mukama.
Prvi podaci o stradanju srpske djece u hrvatskim domovima – logorima se nalazi u Elaboratu o dječijim logorima u NDH, koji se čuva u Arhivu Hrvatske u Zagrebu, jednom od 13 elaborata koje je sastavila Zemaljska komisija Hrvatske o logorima.
“U ljeto 1942. godine, kada je Kozarska ofanziva završena, u logore Staru Gradišku, Mlaku i Jablanac dopremljeno je na desetine hiljada srpskih žena i djece, uhvaćenih iz sela podno planine Kozare. Djeca su otimana od majki i zadržavana u logorima a majke su kao roblje slane na rad u Njemačku.
Oko tri mjeseca su ta djeca ležala i umirala u masama, gladna i žedna, na goloj zemlji pod vedrim nebom, izložena ljetnjoj žegi hraneći se travom i ograđena bodljikavom žicom u Mlaki i Jablancu, dok je u Staroj Gradišci na hiljade djece bilo zgurano u kazamate sa golim betonskim podovima, gdje je kaznionica nekada imala obore za svinje.
#GenocidniHrvati #logorJastrebarsko Sticajem okolnosti u zbegu na Petrovoj gori bio je Gojko Rončević. Početkom 1942. njega i baku pronašli su Hrvati. „Gle čuda, ne ubijaju nas, već nas odvode u logor. Mene odvode u dečji koncentracioni logor Jastrebarsko. Tu su bila deca od jedne pic.twitter.com/M3tHtYWYQI
— moonchild (@dogodine_) July 12, 2022
Zbog prenatrpanosti i pomanjkanja prostora i higijene, među djecom su se u velikoj vjeri počele širiti zarazne bolesti, a jednolična i slaba prehrana kukuruznim zrnom je značila svjesno ubijanje djece glađu. Izmoždena dječija tijela od kojih je ostala samo kost i koža, napuštao je već i svrabac, uzročnik svraba jer nije imao dovoljno hrane u koži. Kad bi se kožu nateglo prstima i zgužvalo, nije se vraćala na mjesto, nego bi ostajala zgužvana poput starog papira. Zubi su im ispadali iz usta sa komadima čeljusti.
Od jednolične prehrane i nedostatka vitamina, svako dijete je bilo teški smrtni bolesnik. Svemu tome se pridružuju i najrazličitije zarazne bolesti kao tifus, gripa, difterija, ospice, kašalj hripavac, šarlah, pjegavac, koji su u tim velikim skupinama djece nesmetano harala jer su se i zdrava i bolesna djeca neprestano miješala i međusobno zarazivala.
Pomor djece je bio 30 do 40 djece dnevno
Među djecom su se događale neobične fiziološke promjene, dijete je još živo dobijalo mrtvačke mrlje, koje čovjek dobija tek nakon smrti, a umiralo je više sati kasnije. Gotovo su sve fiziološke funkcije zastale još prije, kod djece nisu više djelovali ni instikti ni glad.
Sva djeca koja su bila sakupljena ispod Kozare i dovedena u logor, bila su u dobi od jednog dana do 14 godina. Dok su starija djeca bila prepuštena sama sebi, dotle su ustaše ali samo formalno, brigu nad najmlađom djecom zatočenicama ženskog logora u Staroj Gradišci, koje su morale pored djece dežurati po cijelu noć, ne mogavši im pružiti nikakvu pomoć jer za to nije bilo nikakvih sredstava. Jedino bi uspjelo kojoj zatočenici oprati poneko dijete, ali i to je bilo veoma teško, jer su to smjele raditi u jutro od 4 do 7 sati, kada još nije bilo svjetla, a djeca su u gomilama ležala u sobi i puzala podom, jedući međusobno vlastitie izmete.(…)
Oko stotinu najjačih dječaka Luburić je odvojio od ostale djece i obukao u ustaške uniforme, posvetivši im naročitu pažnju, govoreći da će ta djeca biti njegovi janjičari.
Za strahovito stanje te djece u logorima Stara Gradiška, Jabblanac i Mlaka se saznalo i u javnosti, te je međunarodni Crveni Krst iz Švicarske odaslao u Zagreb svog delegata dr Širmera, da nešto za tu djecu poduzme. On je kao delegat Međunarodnog Crvenog Križa izvršio presiju na Hrvatski Crveni Križ da on nešto poduzme, no Hrvatski Crveni Križ nije ništa poduzimao , pa je tek inicijativom privatnika, a uz stalnu opasnost da nastradaju od ustaša, počelo spasavanje te djece iz logora.
Ustaše su bile uvjerene da za uspješan spas ove djece manjka prostor, sredstva i ljudstvo, dozvolili su da se djeca iz logora izvade i smjeste u dječije domove, kojih uopće nije bilo, uvjereni da djeca mijenjaju samo mjesto umiranja. Tako su početkom srpnja 1942. godine počeli iz logora Stara Gradiška, Jablanac i Mlaka odlaziti prvi transporti sa djecom.
Prema podacima, kojima raspolaže ova komisija, otpremljeno je:
Umrlo sve skupa:
u Sisak……………….1631………………………..3165
U Zagreb………………716………………………..6403
U Jasku………………….449………………………..2997
U ostala mjesta……..58……………………………58
Ukupno …………….2.854……………………..12.623
Transport i gubilišta djece
Početkom mjeseca srpnja 1942. godine, stiglo je iz Zagreba u logor Staru Gradišku 16 dobrovoljnih sestara Crvenog Križa iz Zagreba, da preuzmu djecu iz logora i smjeste u „Dječije domove“.
Sestre su zatekle djecu kako čuče u dvorištu logora, izložena strahovitoj srpanjskoj žegi i čekaju da budu popisana. U tu svrhu je bio sestrama dodijeljen i jedan logoraš Židov, koji je sestre odveo u logorsku „bolnicu“. Bolnica je zgrada desno od ulaza u logor. Djeca su u toj bolnici polugola ležala na golim podovima, više slična mrtvacima, nego živim bićima. Sestre su i tu djecu unijele u popis i bez znanja Luburića utovarile u transport.
Liječnik je sestrama pokazao i tavan i podrum, gdje su se nalazili samo dječiji kosturi. Liječnik koji je to pokazao bio je za to strijeljan. Sestre su nakon što su obavile popis djece, djecu otpremile u Okučane kamionima, a odatle G vagonima u Zagreb, gdje su djeca ležala na golom podu. U tom prvom transportu bilo je oko 850 djece (…) Transport je bio na putu preko 24 sata i morao je na raznim stanicama čekati, jer su prolazili ustaški i njemački vojni transporti.
Stotine djece, tih malih mučenika preuzeto je od uprave logora u zajednički spisak s najnužnijim oskudnim i nepotpunim podacima za prvi transport. Mnogo djece moralo se na rukama nositi u marvinske vagone, jer nisu više imala snage ni da izađu obaviti nuždu izvan vagona.
Konačno, 11. srpnja 1942. g. Prvi transport stigao je u Zagreb i smješten na kolosijek „Senjak“. Kad su se otvorila vrata pojedinih vagona, čuo se samo pokoji jecaj ili slabi plač djeteta. A dječije spodobe čučale su ili u klupko smotane ležale na podu, dok je iz uzanih šiljatih lica, koja su bila naslonjena na skupljena koljena, gledale beskrajno tužnim pogledom stotine, prema sitnom licu, nesrazmjerno velikih dječijih očiju.
Sestre su djecu rukama skidale sa vagona, stavljale ih na zemlju, gdje bi se djeca odmah šćućurila poput preplašenih ptica, stišćući pod pazuhom komadić staroga kruha, što su ga putem dobila od ljudi na pojedinim stanicama.
Nakon što je transport bio istovaren, prešlo se na raskuživanje i kupanje djece. Stotine i stotine djece, u dobi od nekoliko dana do 15 godina, gledalo je na to sa nepovjerenjem i nekom pritajenom ogorčenošću. Ne govore, a većina ih i ne gleda. Nemoćno leže na podu barake okupani i očišćeni, ne znajući što se to sa njima zbiva i ne idu li možda u susret novim mukama.
Prigodom kupanja i raskuživcanja pomrlo je oko 30 djece, 17 ih je već mrtvih ranije izvađeno iz transporta, a mnogo ih leži umirući na podu barake kraj nemoćnih liječnika, da za koji čas završi svoje kratko, ali bolno bivstvovanje.
I da se kaju, a ne kaju se, nema nazad posle ovoga. Srpska deca u logoru #Jastrebarsko #NDH #genocid pic.twitter.com/ZcCCFaOnsg
— sabi (@sabiknowsbest) June 19, 2019
Nakon kupanja i raskužiovanja, te letimičnih dječijih pregleda, djeca bolesna od tifusa i pjegavca, poslana su odmah u bolnicu za zarazne bolesti gdje je tadašnji šef primarius dr Merdžo pokazao neobično veliku susretljivost prema toj djeci, jer ih je sve primao prema potrebi u bolnicu, dok je dr Oskar Seidl poznati petokolonaš i Nijemac, šef pedijatrijskog odjela bolnice na Rebru, otklonio primanje djece riječima da ne prima banditsku djecu.
Već prve noći kako je transport stigao u Zagreb, umrlo je u bolnici za zarazne bolesti 37 djece. Djeca su stigla u jednom potpuno iznudrenom desperatnom stanju. Ekstremiteti su bili svi otečeni usljed endema, dok je lice bilo upalo, mršavo, blijedo, a oči upale. Sva djeca dobila su teške proljeve, koji su svi bili krvavi i odgovarali slici jedne teške dizenterije, a crijeva su im visila i do 5 cm izvan tijela. U crijevima se vidjela probavljena kukuruza, jer su djeca u logoru Stara Gradiška dobivala za hranu na dan šaku kukuruznog zrnja i to grizla, a osim toga pasla travu. Posumnjalo se na grižu, no višekratni bakteriološki pregled stolice pokazao je da nema klica.
Kozara mjesto stradanja
Za liječnike stvar je postala nejasna tim više što su sluznice usta mekog nepca kao i ždrijela pokazivale napadno crvenilo, koje svojom slikom podsjeća na tzv. Enaten kod šarlaha, no osip na tijelu djece nije se mogao ustanoviti. Tek kasnije prigodom seciranja umrle djece, kada su pronađeni i čirevi u tankom crijevu, kao i promjene na sluznici želuca, ustanovljeno je da su djeca u logoru Stara Gradiška bila sistematski trovana stavljanjem sode u vodu. Osim toga, bila su djeca zaražena i drugim zaraznim bolestima, kao što je šarlah, difterija, tifus, morbili itd.
Djeca su došla pretežno gola ili vrlo oskudno odjevena, jer su im ustaše koje su ih na pojedinim stanicama tobože raskuživali, pokrali sa njih odjeću i obuću.
Kasno u noć, bio je posao svršen i kada su sestre i liječnici, koji su radili oko transporta, mislili da je posao dovršen, najednom se pronašlo u kutevima pojedinih vagona još 250 dojenčadi u dobi ispod godinu dana, kako nemoćno leže već sva pomodrila i začmala od plača. Djeca su puzila podom bez krpa i pelena, potpuno onečišćena u izmetima i mokraći. Ponovo je trebalo pristupiti poslu da se pokuša spasiti i tu djecu, no nije bilo ni pelena ni lijeka. I dok su jedne sestre prale djecu, a liječnici im pružali pomoć, druge sestre razbježale su se gradom i po kućama rodoljubivih građana skupljale pelene i mlijeko, da tako pruže prvu pomoć 250-ero bezimene dojenčadi.
Prigodom iskrcavanja jednog transporta oko prof. Kamila Breslera, koji je rukovodio tim radovima stalno se vrzmao bojažljivo nekakav čovjek. Kada ga je konačno prof. Bresler pitao što želi, kazao mu je taj čovjek, da je odmah nakon okupacije kao Srbin iz Dubice dobrovoljno pošao na rad u Njemačku, jer su mu rekli da će obitelji takvih ljudi biti zaštićene. Nalazi se na putu kući jer je dobio dopust. Na kolodovru je čuo od željezničara za neku djecu, koja su stigla transportom, pa je došao upitati nalaze li se možda ovdje i njegova djeca. Prof. Bresler uveo ga je u baraku. Čovjek je nekoliko puta obilazio redove ležeće djece, ali je samo nijemo tresao glavom. Malo kasnije vidio je prof. Bresler kako nosi u rukama sasušeno tijelo svoje 12-godišnje kćerke, koja je umirući prepoznala svog oca. Nijemo su se pogledali, a zatim je čučnuo sa djetetom u naručju uz zid barake. Prof. Bresler je odmah naručio sanitetska kola, te oca sa djetetom dao prevesti u bolnicu, no bilo je prekasno. Dijeteje na rukama oca do bolnice umrlo.
Nakon izvršenog kupanja i raskuživanja, te nakon što su najteže bolesna djeca sa zaraznim bolestima smještena u bolnicu za zarazne bolesti, djeca su nahranjena i ukrcana ponovo u vagone za put u Jastrebarsko. Unatoč molbi da transport bude što prije složen i krene sa kolodvora, trebalo je puna 4 sata dok su ustaše, koje su pratili transport, dozvolili odlazak transporta sa zagrebačkog kolodvora u Jastrebarsko. Ustaška pratnja transporta ukrala je iz transporta izgladnjele i umiruće djece za Jasku 100 kg keksa, koje je jedna zagrebačka tvrtka za djecu poklonila, a djecu dok su bila kod njih u logoru, pustili su da pasu travu. Sva ta djeca su bila pravoslavna odvedena iz sela ispod Kozare. (…)
Djevojčice u logoru Jastrebarsko, 1942. godina. pic.twitter.com/g3bfJyTBRw
— Spomen područje Donja Gradina (@DonjaGradina) November 21, 2020
…Dok su brojni doktori, humanisti i rodoljubi dočekivali transporte danju i noću i pružali pomoć po prihvatilištima koje su sami organizirali, dotle časna sestra Laurencija iz Širokog Brijega viče na zagrebačkom kolodvoru prilikom stizanja jednog transporta s tom djecom mučenicima: „Svu tu djecu treba poklati“. I dok su brojni rodoljubi davali novčane priloge, te priloge u hrani i odjeći, te djecu iz transporta uzimali sebi, da barem malo olakšaju patnje tim malim mučenicima, dotle časne sestre iz Širokog Brijega skupljaju po Zagrebu i provinciji priloge u novcu i hrani za partizansku djecu, a onda sve to utajuju, te hranu i novac šalju u svoj samostan u Mostar. (…)”
Broj transporta koji su stigli, odnosno prošli kroz Zagreb od 27. 3. 1942. do 8.1. 1943. kada su ustaše zabranile daljnju brigu i skrb za tu djecu iznosi 53 sa 12. 770 djece.
Tu su ubrojani i transporti rimokatoličke djece iz Hercegovine, kao i transport djece iz Srbije.
