U vrijeme kada se sve više ljudskih odluka, radnji i misli prepušta mašinama, postavlja se ključno pitanje: da li nas tehnološki napredak, ovaj put pod maskom vještačke inteligencije, vodi ka napretku – ili ka tihoj, digitalnoj degradaciji čovjeka?
Zapadni svijet, upregnut u trku tehnološke superiornosti, izgleda više vjeruje u moć algoritma nego u duh čovjeka. Globalne korporacije, od Silikonske doline do Pekinga, obećavaju svijet u kojem će mašine „znati bolje“ šta nam treba, kako se osjećamo, pa čak i šta da mislimo. U tom „novom svijetu“ čovjek više nije nosilac misli i smisla – on postaje potrošač podataka, zavisnik od uređaja, automatizovani rob sopstvene udobnosti.
Vještačka inteligencija ne dolazi sama – s njom dolazi i opasnost da prestanemo razmišljati. Zašto razmišljati kada „pametni telefon“ već zna odgovor? Zašto učiti kad ChatGPT može sve napisati za vas? Zašto postavljati pitanja – ako se odgovor već servira u prvih pet rezultata na Google-u?
Kao i svaka tehnologija, vještačka inteligencija je alat. Ali je opasan kad ga koriste ljudi koji su zaboravili ko su, odakle su i čemu teže. Kada narod izgubi osjećaj za istoriju, tradiciju, kulturu i vrijednosti – on postaje lak plen za svaku novu „revoluciju“ koja se nudi u pakovanju progresa.
II ne traži od čovjeka da razmišlja – naprotiv, ona ga navikava na misaoni komfor, na unapred pripremljene zaključke. Politička korektnost, ideološka cenzura i tehnološka zavisnost idu ruku pod ruku. Već sada, algoritmi određuju šta je „istina“, a šta nije. Oni koji misle drugačije, bivaju „isključeni“, „označeni“ ili „nepreporučeni“.
Umjesto da se koristi kao sredstvo za oslobađanje čovjeka, VI se pretvara u mehanizam socijalnog inženjeringa. Umjesto istine – dobijamo „tačne informacije“. Umjesto mišljenja – dobijamo „preporuke“. Umjesto slobode – dobijamo praćenje. I tako čovjek, koji je nekad bio mjera svega, postaje broj u sistemu.
Posebno je tragično što se ovaj proces dešava u društvima koja već godinama trpe kulturnu i duhovnu kolonizaciju. Narod bez jezika, bez škole, bez slobodnih medija, sada dobija i „inteligentne mašine“ koje će misliti umjesto njega. Kad izgubiš sposobnost da misliš – lako izgubiš i sposobnost da se boriš.
Odgovor nije u bijegu u šumu, već u osvješćenom otporu. Treba koristiti vještačku inteligenciju, ali ne dozvoliti da ona koristi nas. Treba je razumjeti, ali ne obožavati. Iznad svega, treba očuvati slobodu misli, sposobnost kritičkog razmišljanja i ljudsko dostojanstvo.
Čovjek nije stvoren da bude proširenje softvera, već da bude nosilac duha, pamćenja i vjere. Ako to zaboravimo, nijedna tehnologija nas neće spasiti.
