Srpska akademija nauka i umetnosti proglasila je 2025. godinu, godinom Đura Daničića, u čast dvestote godišnjice rođenja jednog od najvećih umova srpske filologije i kulture. Pod naslovom „Dva veka Đ. Daničića”, obeležavanje je organizovano u saradnji sa najvažnijim institucijama srpske prosvete i nauke — Narodnom bibliotekom Srbije, Maticom srpskom, Institutom za srpski jezik SANU, Katedrama za srpski jezik i književnost Filološkog fakulteta, kao i Bibliotekom Matice srpske.
Daničićevo ime sa pravom u rangu sa velikanima
U svečanom saopštenju Matice srpske, Daničićevo ime se s pravom pridružuje velikanima kao što su Dositej Obradović, Vuk Stefanović Karadžić i Njegoš. Jer, koliko je Vuk stvorio temelje, toliko je Daničić uzdigao zgradu srpskog književnog jezika.
On nije bio samo učenik velikana — on je bio onaj koji je završio ono što su drugi započeli. Njegov doprinos jeziku, književnosti i nacionalnoj kulturi nije ni manji ni manje značajan od onih kojima danas podižemo spomenike.
Put jednog tihog genija
Đuro Daničić, rođen kao Đurađ Popović 6/18. aprila 1825. u Novom Sadu, ponikao je iz ugledne svešteničke porodice, od oca Jovana Popovića, vaspitane u duhu poštenja, učenja i službe rodu. S
voje prve školske dane proveo je u Srpskoj pravoslavnoj velikoj gimnaziji, gde je vrlo rano pokazao ne samo natprosečnu inteligenciju već i posebnu darovitost za jezik i analizu. Njegov um bio je nenasit u traganju za suštinom, za poreklom reči, za pravilima jezičke logike.
Odlaskom u Požun (današnju Bratislavu), a potom u Beč, došao je u dodir sa najvećim filološkim autoritetima svoga doba — pre svega Francom Miklošičem — i ponovo sa Vukom Karadžićem, čiju je reformu jezika i pravopisa podržao ne samo srcem, već i oštrim naučnim razumom.
Sa svega 22 godine, 1847. godine, objavljuje svoje kapitalno delo „Rat za srpski jezik i pravopis”, u kojem na briljantan i argumentovan način razračunava sa protivnicima jezičke reforme i postavlja temelje moderne srpske lingvistike.
Slovo kao sudbina
Đura Daničić je bio više od filologa. Bio je čuvar narodne misli, istraživač dubinskih slojeva kolektivnog pamćenja i arhitekta srpskog identiteta u vremenu kada je jezik bio i oružje i utočište. Njegova Mala srpska gramatika, kao i brojni tekstovi, recenzije, kritike i prevodi, stvorili su korpus znanja bez kojeg je nemoguće zamisliti istoriju srpskog jezika.
Objavljuje „Rječnik iz književnih starina srpskih“
Sa njim je srpska lingvistika prvi put kročila na tlo metodološke preciznosti i filološke objektivnosti. U srpsku nauku je uveo ono što je do tada bila privilegija nemačke i austrijske filologije: sistematičnost, kritičnost i empirijsku tačnost.
Objavljuje Rječnik iz književnih starina srpskih, prvi istorijski rečnik srpskog jezika i prvi te vrste među Slovenima. Njegova Srpska sintaksa, delo koje po dubini analize prevazilazi većinu evropskih sintaksičkih rasprava iz tog doba, svedoči o tome da nije bio samo tumač jezika, već i njegov zakonodavac.
Sa Vukom Karadžićem neumorno radi na velikom Srpskom rječniku (1852), čiji je značaj nemerljiv — iako mu ime na koricama ne stoji, delo nosi Daničićev pečat u svakoj odrednici.
Sluga knjige i čuvar baštine
Njegova naučna disciplina nije bila ograničena kabinetskim radom. Bio je upravnik Narodne biblioteke, reformator koji je uveo obavezan primerak za svaku knjigu objavljenu u Srbiji, time stvorivši temelje za sistematsko čuvanje nacionalne pisane baštine.
Objavio je kapitalne prevode — među njima i prevod Staroga zaveta, koji se i danas koristi u bogoslužbenoj i kulturnoj praksi.
Kao profesor na Liceju i Velikoj školi, zatim kao predsednik Srpskog učenog društva, tajnik Jugoslavenske akademije u Zagrebu, inostrani član Petrogradske akademije, on je bio glas srpske filologije u evropskom naučnom svetu.
Njegove monografije o srpskim srednjovekovnim piscima, kritike i studije predstavljaju vrhunce naučnog stila tog doba — rečito, jasno, argumentovano.
Čovek ispred svog vremena
Iako tih, skroman i nenametljiv, Daničić je svojim radom duboko uticao na generacije. Njegovo ime ne nosi mnogo škola i ulica koliko zaslužuje. Ali zato 2025. godina stoji kao podsetnik — ne samo na lik i delo jednog čoveka, već i na trajnu potrebu da jezik bude naučno negovan, istorijski poštovan i duhovno osećan.
U vremenu kada je reč često obezvređena, Đura Daničić nas podseća da je jezik temelj identiteta i da se za taj temelj vredi boriti — i perom, i mišlju, i srcem.