Dr Jovan Rašković bio je psihijatar, direktor Opšte bolnice u Šibeniku, jedan od najuglednijih akademika u bivšoj SFRJ i definitivno najugledniji Srbin u Hrvatskoj. Osnivač je i prvi predsjednik Srpske demokratske stranke u Hrvatskoj, ujedno i lider Srba u Hrvatskoj. Često nazivan Srpski Gandi, srpski tribun i krajiški ćaća.
Luda zemlja
Početkom devedesetih godina, nakon decenija sna u socijalističkoj, komunističkoj Jugoslaviji dolazi do buđenja nacionalizma, tokom decenija u nazad nacionalna pitanja ili čak neki sporovi su tinjali, čekali svoje rješenje. Decentralizovana SFRJ, sa jakim republikama poput Hrvatske ili Bosne i Hercegovine predstavljale su primjer nerješenih nacionalih pitanja.
Period ratova i zločina, period bratstva i jedinstva i još mnogo toga nije ugasilo sporove na određena nacionalna pitanja. Višepartijski sistem koji je stigao u SFRJ nudio je novu mogućnost rješenja nacionalnih pitanja.
Brzo su se formirale nacionalne stranke koje su buđenje nacionalizma naroda i narodnosti trebale da preusmjere u demokratski tok. Međutim sama složenost višenacionalne SFRJ i njenih republike, a i rane iz prošlosti kojih su se svi sjećali doveli su do dodatnog zaoštravanja odnosa.
U tom momentu Hrvatska je Srbe na brutalan način izbacila iz ustava, izgubivši status konstitutivnog naroda. Nova hrvatska politika stvorila je Srpsku demokratsku stranku, gurnula je Srbe u otpor. Dr Jovan Rašković kao jedan od najuglednijih ljudi toga vremena osnovao je SDS i bio na njenom čelu.
Malo slovo o SDS
Srpsku demokratsku stranku 1990. godine osniva Dr Jovan Rašković. SDS je u periodu demokratizacije SFRJ u Hrvatskoj trebao da brani i čuva srpske nacionalne interese. Na prvim izborima SDS je ušao u Hrvatski sabor, a odnos SDS sa Hrvatskom vremenom postaće sve napetiji i napetiji.
Hrvatsko nepriznavanje Srba kao konstitutivnog naroda natjeraće SDS da zamrzne odnose sa saborom. Odnos Hrvatske i SDS će se sve više zaoštravati, posebno nakon što radikalnija frakcija vođena Milanom Babićem ne preuzma SDS od Raškovića. SDS će u Hrvatskoj postojati sve do pada RSK i protjerivanja Srba sa Korduna, Dalamacije, Like, Banije, Zapadne Slavonije.
Ideja SDS jeste da stranka predstavlja organizaciju Srba da se na demokratski način bore za svoj opstanak, zato će Dr Radovan Karadžić formirati SDS u BiH. SDS u BiH, tačnije Republici Srpskoj postoji i dan danas, tokom godina rata 1992. – 1995. biće na vlasti. Posle rata u par navrata SDS će biti takođe na vlasti.
Zanimljivost vezana za SDS je to da su njeni funkcioneri prolazili različite torture, mučenja, otmice ili blaže pritiske kao što su smjene sa pozicija ( smjena kadrova SDS u Republici Srpskoj nakon rata, od strane OHR).
Srpski tribun i krajiški ćaća
Početak devedesetih, demokratizacija, strah od mogućih sukoba, tenzije isprofilisale su Dr Jovana Raškovića i postavile ga na mjesto srpskog lidera u Hrvatskoj. Ludilo koje je zahvatilo cijelu zemlju tražilo je snažne lidere, ali ne one koje odlikuje pretjerana narcisoidnost i uživanje u kultu vođe. Dok se budio nacionalizam, narod je padao u neki vid transa.
U tom transu Srbi su slušali Jovana Rašković i upravo njega označili i vidjeli kao svog zaštitnika i lidera. Najupečatljivija Raškovićeva rečenica je „ Ja nisam vaš vođa, nego sluga“ !Zaista za Raškovića možemo reći da je bio srpski tribun. Digao je glas protiv ugrožavanja Srba, prvi je digao pobunu protiv antisrpske politike u Hrvatskoj.
U bezdušnu politiku uneo je dušu
Dobrica Ćosić je za Raškovića rekao da je u bezdušnu politiku uneo dušu, a u nacionalnu ideologiju humanizam. Možda najznačajnija stavka jeste ta da je Rašković u srpsko-hrvatski odnos unio duh sporazuma, dogovora ili razgovora. Duh jednog civilizovanog i realističkog pristupa problemima. Jovan Rašković je razumio hrvatski narod, upravo zato da bi neko drugi, pa i sami Hrvati razumjeli srpski narod.
Prvi se suprostavio agresiji, šovinizmu i jedan takav pristup zamjenio za demokratski, mirotvorski. U cijelom tom ludilu, Rašković je ponio nadimak Srpski Gandi ili možda bolje da kažem ostao je upamćen kao Srpski Gandi. Dr Jovan Rašković bio je protagonista nove srpske politike. Bio je i vođa i sluga svom narodu i najveći politički izazov današnje Hrvatske. Vjerujem da se Hrvatska ni dan danas nije srela sa većim političkim izazovom. Još jedan nadimak koji se vezuje za Jovana Raškovića jeste krajiški ćaća. Krajišnici svog oca nazivaju ćaća.
To proizilazi iz toga da djeca još u kolijevci tepaju ćaća, dok još ćapću majčino mlijeko. Figura oca veoma je važna kod Srba. Rašković u svom eseju „O epidalnom, kastrativnom i rektalnom karakteru“ Srbe vidi kao epidalce. Osnovna karakteristika epidalnog karaktera jeste ta da iskazuje odanost i poslušnost autoritetu. Nesumnjivo da je kod Srba u porodici otac autoritet, glava kuće. Iz svega toga prističe da za Jovana Raškovića Krajišnici kažu da im je ćaća.
Srbi i Hrvati
Na samom početku svoje knjige „Luda zemlja“ Jovan Rašković govori o svom djetinstvu, tragediji koju doživljava porodica Rašković početkom Drugog svjetskog rata. Jovanov otac Dušan Rašković bio je ugledni advokat u Šibeniku. Iz Šibenika 1941. godine porodica Rašković se sklanja u Kistanje, kao i mnogoborjne srpske porodice. Kistanje je bilo u italijanskoj okupacionoj zoni, time predstavljalo utočište za Srbe od ustaškog genocida.
Djetinstvo u NDH koje opisuje, njegovo odrastanje u manastiru Krka sa igumanom Nikodimom jeste prepuno susretanja sa ustaškim zločinima. Jovan Rašković govori o genocidu nad Srbima kao najjačem elementu identiteta kod srpskog naroda, posebno onog u Krajini.
Srbi su epidalci, a Hrvati kastrate
Razumeo je i hrvatske potrebe
Rašković je specifičan srpski predstavnik u Hrvatskoj baš zato što je istakao da razumije hrvatske potrebe. To nas dovodi do toga da je vjerovao u mogućnost zajedničkog života oba naroda. Kroz epidalni i kastraktivni karater objašnjava da je zajednički život moguć, a mene navodi do zaključka da je veoma rizičan.
Zajednički život je moguć ako kastrat prihvati epidalca kao gotovu činjenicu, pa čak i da mu se podvrgne. Rizičan je upravo zato što je kastrat nepovjerljiv, i brzo je spreman da uđe u sukob sa epidalcem.
Rašković ovde govori o tom sukobu Srba i Hrvata i toga da dio Hrvata nema osjećaj krivice ili ulazi u nepriznavanje ustaškog genocida. Taj međunacionalni sukob dva naroda protističe iz različitosti karaktera više nego religijskih razlika. Uzeti u obzir da su Srbi pravoslavci, a Hrvati rimoktolici.
Srpska pravoslavna crkva
Jovan Rašković je autentični Srbin baš zbog svoje lične veze sa crkvom, kada kažem lične veze mislim isključivo na privrženost crkvi i pravoslavnoj religiji. Na trenutak ćemo se vratiti na knjigu Luda zemlja, gdje Rašković govori o svom odrastanju u manastiru Krka tokom Drugog svjetskog rata. Ovo je vjerovatno jedan od važnih momenata, kada se upravo izgrađuje ta lična veza sa crkvom.
Rašković govori takođe o tome kako je crkva ta koja je jedan od temelja srpske državnosti, naravno uzeti u obzir da su Srbi i prije crkve imali državu. Međutim potpuno profilisanje srpske državnosti zasigurno jeste usko povezano sa crkvom. Crkva je u srpskoj istoriji igrala veoma važnu ulogu, predstavaljala oslonac srpskoj državi i naordu.
Važan momenat jeste osmanlijsko osvajanje Srbije, taj period u kome srpska država nije postojala obilježava postojanje crkve. Srpska pravoslavna crkva nakon ukidanja Patrijaršije i dalje nastavlja da postoji, bez tog centralnog nivoa Srpska pravoslavna crkva postoji i predstavlja poslednju liniju očuvanja srpskog identiteta i generalno Srba kao naroda.
Ne smijem da zaboravim da pomenem Karlovačku i Cetinjsku mitropoliju, njihov rad. Mogao bih da kažem da je SPC bez tog centralnog nivoa nastavila da živi u formi nekih zagraničnih crkava. Jačina crkve je tolika da je izgradila državu u Crnoj Gori. Ovo se potvrđuje time da su vladari Crne Gore ujedno bili i njeni duhovni vladari. Sigurno da su dva najpoznatija Petar prvi i Petar drugi Petrović Njegoš.
Srpska nacija je izašla sa oltara SPC
Posle svega ništa ili ipak nešto
Vojno tužilaštvo u Splitu je protiv Raškovića podnijelo optužnicu za ratne zločine. Jovan Rašković je odgovorio na ove otužbe, upoznavajući se sa Jovanom Raškovićem i njegovim unosom humanizma u politiku, mirnodopskim pristupom rješenju problema jasno je da je jedna ovakva optužnica strašno pogodila ličnost poput Raškovića. Rašković je 1992. godine preminuo u Opštoj bolnici „Sveti Sava“ u Beogradu od srčanog udara.
Veliki je grijeh Srba što su dr Jovana Raškovića gurnuli sa političke scene, što je SDS pala u druge ruke. Radikalnija opcija poput Milana Babića, ali i mnogi drugi politički akteri na srpskoj političkoj sceni tog vremena nisu dorasli zadatku koji se stavljao pred njih.
Zadatak je bio jasan, a to je borba za srpsko pitanje.Ličnost Jovana Raškovića je gurnuta sa scene, o njemu se ne piše i ne govori. Na žalost Srbi u Hrvatskoj su najviše osjetili pogrešnu politiku tadašnje političke elite. Uvjeren sam da je Jovan Rašković ostao sluga tog naroda, da ne bi imali izbjegličke kolone sa Korduna, Banije, Like, Dalmacije i Zapadne Slavonije.
Možda je Jovan Rašković preminuo te 1992. godine da ne bi gledao izbjegličke kolone koje su se kretale ka Banja Luci i Beogradu. Velikani ne mogu biti zaboravljni, o njima možete pričati ili ćutati.