Kada je riječ o Ukrajini i Iranu, suština priče je da predsjednik Tramp želi „dogovor“ — i oba dogovora su mu na dohvat ruke — ali se ipak čini da je sam sebe doveo u ćorsokak. On predstavlja svoju administraciju kao grublju, nemilosrdniju i lišenu svake sentimentalnosti. Izgleda da teži da se pojavi i kao nešto centralizovanije, prisilnije i radikalnije.
U unutrašnjoj politici, možda ima istine u ovom opisu Trampovog duha i stava. Ali u spoljnoj politici, on stalno oklijeva i mijenja stavove. Razlog za to nije sasvim jasan, ali ta njegova nepostojanost baca sjenu na njegove šanse u tri ključna područja za koja se veže njegova ambicija da bude „mirotvorac“ — u Ukrajini, Iranu i Gazi.
Iako je tačno da je Trampova stvarna podrška proistekla iz dubokog ekonomskog i društvenog nezadovoljstva, a ne iz njegovog obećanja da će donijeti mir — ta dva ključna spoljnopolitička cilja ipak ostaju važna za održavanje njegovog političkog zamaha.
Jedan od mogućih odgovora jeste da je predsjedniku, u stranim pregovorima, neophodan stabilan i iskusan tim koji će mu pružiti podršku. A on takav tim nema.
Uoči slanja svog izaslanika Vitkofa na razgovor s predsjednikom Putinom, general Kelog, čini se, predstavio je Trampu prijedlog nalik na primirje iz Versaja: viziju Rusije na koljenima (tj. plan je bio sačinjen kao da se radi o ruskoj kapitulaciji). Kelogov prijedlog je takođe implicirao da će Tramp Putinu činiti „veliku uslugu“ – time što će se s visine udostojiti da mu ponudi način da „siđe s drveta Ukrajine“. Upravo taj ton Tramp je zauzeo u januaru:
Nakon što je izjavio da je Rusija izgubila milion ljudi u ratu, Tramp je nastavio s tvrdnjom da „Putin uništava Rusiju time što ne sklapa dogovor“. Dodao je i da je ruska ekonomija u „ruševinama“, i što je najznačajnije, rekao je da bi razmatrao sankcije ili carine protiv Rusije. U kasnijoj objavi na Truth Social platformi, napisao je: „Učiniću Rusiji – čija ekonomija propada – i predsjedniku Putinu, veoma veliku USLUGU.“ Predsjednik – nakon što ga je tim uputio u situaciju – možda je zamišljao da će jednostrano ponuditi primirje Putinu i, eto, gotova stvar: brzi dogovor za koji će on ubrati zasluge.
Međutim, sve pretpostavke na kojima se zasnivao Kelogov plan (osjetljivost Rusije na sankcije, ogromni gubici u ljudstvu i rat koji je u zastoju) bile su pogrešne. Zar niko u Trampovom timu nije sproveo ozbiljnu provjeru izvodljivosti Kelogove strategije? Izgleda da se (lenjo) ugledalo na korejski rat kao šablon, bez dovoljne analize da li je taj model uopšte primjeren.
U slučaju Koreje, primirje duž linije fronta prethodilo je političkim pregovorima, koji su došli kasnije – i koji traju do danas, bez konačnog rješenja.
Iznoseći prerane zahtjeve za momentalno primirje tokom razgovora s ruskim zvaničnicima u Rijadu, Tramp je praktično izazvao odbijanje. Prvo, zato što Trampov tim nije imao konkretan plan za sprovođenje primirja, već je polazio od pretpostavke da se sve pojedinosti mogu riješiti naknadno. Ukratko, predstavljeno je Trampu kao „brza pobjeda“.
Samo što nije bilo tako.
Ishod je bio unaprijed određen – prekid vatre je odbijen. To nije smjelo da se dogodi, da je bilo ozbiljnog i stručnog rada unutar tima. Zar niko od Trampovih saradnika nije slušao još od 14. juna prošle godine, kada je Putin vrlo jasno izložio stav Ministarstva spoljnih poslova Rusije o prekidu vatre? Taj stav se od tada redovno ponavlja. Izgleda da nisu.
Pa ipak, kada se Trampov izaslanik Vitkof vratio sa dugog sastanka sa predsjednikom Putinom i prenio njegovo lično, detaljno objašnjenje zašto politički okvir mora prethoditi bilo kakvom prekidu vatre (za razliku od situacije u Koreji), navodno je njegov izvještaj dočekan hladnom konstatacijom generala Keloga: „Ukrajinci nikad ne bi pristali“.
Kraj razgovora, izgleda. Bez ikakve odluke.
