Nikad ni sa kim nije pričao. A sa svakim je komunicirao, muzikom. Bio je dosta tužan tip. Malo se znalo o njemu. Živio je baš od toga što je svirajući, privlačio ljude, koji su mu ostavljali sitninu. Toliko mu je valjda i bilo potrebno. Ulični svirač je postao jedan od simbola grada.
Atrakcija i urbana legenda
Pa su dovodili neke čak i značajne ljude, koji bi ga posjećivali, da vide interesantnog čovjeka, atrakciju, kao kakvo živo ljudsko zdanje. On bi im ponovo odgovarao violinom. Nekad su se i ljutili na njega. Znali su i da ga izvrijeđaju. Nekad pohvale, narugaju se.
On je uvijek stajao isto. Sa istom grimasom lica, samo je zvuk, bio drugačiji. Govorili su da je ludak, čudak, svakakve priče. Urbane legende.
Iznenadni kraj
Dragan se ostvario kao uspješan čovjek u drugom gradu. Jednom je šetajući pored stare, oronule zgrade kad je došao u posjetu svojima, zatekao, kako odvode u mrtvačnicu nekog. Upitao je bolničara, o kome se radi? Ovaj mu odgovori da je riječ o „uličnom sviraču“. Baš do prije neki dan je svirao. Kako se nije pojavljivao, neko se sjetio da se provjeri.
Šta se dalje desilo sa njim?
Nijesu ga nešto, sugrađani ispratili posebno. Sahranjen je o trošku države, kao siromah. Potom zaboravljen. Neko se godinama, poslije, sjetio da napravi bistu, uličnog svirača, u prirodnoj veličini, sa violinom, na istom mjestu na kojem je stalno svirao. Čak je napravljen i sitan novac, kao imitacija ispred biste.
I dalje se smjenjuju dan i noć, kiša i sunce, godišnja doba, raspoloženja. Ali, ulični svirač i dalje stoji na istom mjestu.
