Navodi krivične prijave su u potpunosti činjenično neosnovani i pravno apsurdni.
Kako mi je poznato iz sredstava javnog informisanja, podnosilac krivične prijave je izvjesna NVO čiji osnivač (Svetlana Pajović Musović) u svakoj prilici i na svaki način vrlo bučno ispoljava vjersku i nacionalnu netrpeljivost prema vjernicima i kliricima SPC, što je vjerovatan motiv i u ovom konkretnom slučaju.
Međutim, ovu kao i brojne slične krivične prijave držim za nastavak političkog progona SPC i pokušaja antickrvenih krugova da se zloupotrebom pravnih sredstava kreira javno mnjenje i društveni ambijent u kome je posebno i samo za vjernike i sveštenstvo SPC u Crnoj Gori uveden delikt mišljenja a sloboda izražavanja ograničena prema zadatim ideološkim okvirima. Već po ko zna koji put se pastirske besjede izgovorene u hramovima i za vrijeme crkvenih službi moraju pojašnjavati policijskim službenicima i tužiocima. Na taj način se u široj javnosti podstiče cenzura i autocenzura, što je Ustavom nedopušteno i generalno nespojivo sa demokratskim uređenjem. Posredno ali sa jasnom namjerom, kliricima i vjernicima SPC nastoje se bitno ograničiti ne samo vjerska, nego i ona osnovna ljudska prava i slobode.
Suprotno navodima prijave, da sam u svojoj besjedi povrijedio Ustav, smatram upravo da sam tom prilikom naročito snažno afirmisao osnovne ustavne vrijednosti i načela kao što su: pravo na dostojanstvo i nepovredivost i poštovanje ličnosti, pravo na pravično i javno suđenje, načelo zakonitosti, slobodu misli, savjesti i vjeroispovjesti, slobodu izražavanja i zabranu cenzure i tako dalje.
Jer upravo te vrijednosti bile su pogažene ili karikirane od strane ustaškog i titoističkog režima. Iskreno se čudim kako je uopšte moguće da se danas u Crnoj Gori pojavljuju lica i organizacije u funkciji zaštitnika njihovog nasljeđa.
Naime, ocjena ustaškog i titoističkog režima kao zločinačkih i totalitarnih tvorevina mračnih ideologija, počiva na činjenici da je van svake sumnje dokazano da su komunistički režim Josipa Broza i pronacistički Anta Pavelića, sprovodili krvavi teror, kroz progon i masovne likvidacije, pored ostalih, lica uglavnom srpske nacionalnosti, pravoslavne vjeroispovijesti i pripadnike i pristalice monarhije, odnosno, Jugoslovenske vojske u otadžbini. Više stotina – od strane Titovih vojnih, partijskih i paradržavnih oružanih formacija – pobijenih sveštenika SPC, razoreni hramovi i manastiri, oteta imovina, masovne i do danas neekshumirane grobnice, decenijska kulturno-politička represija, predstavljaju ostavštinu titoističke vlasti u Crnoj Gori za vrijeme SFRJ. Još gore posljedice po srpski narod i Crkvu imala je Pavelićeva vlast u NDH. Prema tome, za mene je riječ o epohalno jedinstvenoj zločinačkoj koaliciji u kontekstu stravičnih posljedica njihove represije po narod i Crkvu kojima pripadam i služim, bez obzira na njihove različite istorijske saveznike, ideološke motive i političke inspiracije.
Dakle, ponavljam, kako je ustaško-titoistički sistem vlasti gazio vrijednosti koje Crna Gora i danas baštini svojim ustavnim uređenjem, javna osuda takvih režima kao zločinačkih ne predstavlja izazivanje mržnje niti povredu Ustava, već puko podsećanje na notorne istorijske činjenice i upozorenje na opasnost od njihovog povampirenja. Podsjetiću da je Evropski parlament, polazeći od tih činjenica, u više navrata decidno osudio zločine komunističkih totalitarnih režima u Evropi. Josipa Broza, u tom smislu, smatram monstruoznom pojavom, a neshvatljivo je da se takva moja kvalifikacija uzima kao vrijeđanje zvaničnih simbola države Crne Gore, jer koliko mi je poznato Broz nije zvanični državni simbol niti je njegova ličnost bilo kojim zakonom izuzeta od osude i kritičkog mišljenja. Antifašistička, iako više držim do izraza slobodarska, tradicija Crne Gore nam upravo nalaže ličnu obavezu da nedvosmisleno osudimo i razobličimo svaku totalitarnu praksu, bez obzira na njen ideološki lik. Tim prije ako se njenim vinovnicima ukazuju nezaslužene počasti u vidu podizanja novih spomenika.
Takođe, iskaz o generalu Dragoljubu Mihailoviću kao „prvom gerilcu Evrope“ je samo ponavljanje tadašnjih stavova antihitlerovskog zapadnog javnog mnjenja, koji su dokumentovani i odavno dostupni javnosti. Takvo gledište već i zbog toga ne može biti krivično inkriminisano.
Ne postoji jedna jedina riječ iz besjede koja bi se mogla tumačiti kao aboliranje bilo kog zločinca i veličanje ma čijeg zločina. Takve konfabulacije odbacujem kao plod zle namjere i bestijalan pokušaj klevete.
Sa druge strane, ostajem pri iznijetoj tvrdnji da je među tzv. „četnicima“, odnosno, vođama i pripadnicima Jugoslovenske vojske u otadžbini bilo i heroja i herojskih djela, rodoljublja i slobodarskih vrlina koje izazivaju poštovanje, kao što dobrih ljudi i dobrih djela ima uvijek i svuda.
To je moje duboko uvjerenje na čije izražavanje imam pravo. Svjestan da svaka naša riječ podliježe prvo sudu Božijem, a onda i sudu javnosti, ipak sam dužan pojasniti da kao pravoslavni episkop i slobodan građanin, ne pristajem na bilo kakvu jednoumnu i ideološku kodifikaciju stvarnosti ili propagandno nametanje istorijskih istina, te ostajem privržen Bogom nam darovanoj i kao takvoj Ustavom zaštićenoj slobodi savjesti, kao i slobodi mišljenja i izražavanja koje se danas nastoje suzbiti pod etiketom zabrane revizionizma.
Navodi krivične prijave su u potpunosti činjenično neosnovani i pravno apsurdni.
Kako mi je poznato iz sredstava javnog informisanja, podnosilac krivične prijave je izvjesna NVO čiji osnivač (Svetlana Pajović Musović) u svakoj prilici i na svaki način vrlo bučno ispoljava vjersku i nacionalnu netrpeljivost prema vjernicima i kliricima SPC, što je vjerovatan motiv i u ovom konkretnom slučaju.
Međutim, ovu kao i brojne slične krivične prijave držim za nastavak političkog progona SPC i pokušaja antickrvenih krugova da se zloupotrebom pravnih sredstava kreira javno mnjenje i društveni ambijent u kome je posebno i samo za vjernike i sveštenstvo SPC u Crnoj Gori uveden delikt mišljenja a sloboda izražavanja ograničena prema zadatim ideološkim okvirima. Već po ko zna koji put se pastirske besjede izgovorene u hramovima i za vrijeme crkvenih službi moraju pojašnjavati policijskim službenicima i tužiocima. Na taj način se u široj javnosti podstiče cenzura i autocenzura, što je Ustavom nedopušteno i generalno nespojivo sa demokratskim uređenjem. Posredno ali sa jasnom namjerom, kliricima i vjernicima SPC nastoje se bitno ograničiti ne samo vjerska, nego i ona osnovna ljudska prava i slobode.
Suprotno navodima prijave, da sam u svojoj besjedi povrijedio Ustav, smatram upravo da sam tom prilikom naročito snažno afirmisao osnovne ustavne vrijednosti i načela kao što su: pravo na dostojanstvo i nepovredivost i poštovanje ličnosti, pravo na pravično i javno suđenje, načelo zakonitosti, slobodu misli, savjesti i vjeroispovjesti, slobodu izražavanja i zabranu cenzure i tako dalje.
Jer upravo te vrijednosti bile su pogažene ili karikirane od strane ustaškog i titoističkog režima. Iskreno se čudim kako je uopšte moguće da se danas u Crnoj Gori pojavljuju lica i organizacije u funkciji zaštitnika njihovog nasljeđa.
Naime, ocjena ustaškog i titoističkog režima kao zločinačkih i totalitarnih tvorevina mračnih ideologija, počiva na činjenici da je van svake sumnje dokazano da su komunistički režim Josipa Broza i pronacistički Anta Pavelića, sprovodili krvavi teror, kroz progon i masovne likvidacije, pored ostalih, lica uglavnom srpske nacionalnosti, pravoslavne vjeroispovijesti i pripadnike i pristalice monarhije, odnosno, Jugoslovenske vojske u otadžbini. Više stotina – od strane Titovih vojnih, partijskih i paradržavnih oružanih formacija – pobijenih sveštenika SPC, razoreni hramovi i manastiri, oteta imovina, masovne i do danas neekshumirane grobnice, decenijska kulturno-politička represija, predstavljaju ostavštinu titoističke vlasti u Crnoj Gori za vrijeme SFRJ.
Još gore posljedice po srpski narod i Crkvu imala je Pavelićeva vlast u NDH. Prema tome, za mene je riječ o epohalno jedinstvenoj zločinačkoj koaliciji u kontekstu stravičnih posljedica njihove represije po narod i Crkvu kojima pripadam i služim, bez obzira na njihove različite istorijske saveznike, ideološke motive i političke inspiracije.
Dakle, ponavljam, kako je ustaško-titoistički sistem vlasti gazio vrijednosti koje Crna Gora i danas baštini svojim ustavnim uređenjem, javna osuda takvih režima kao zločinačkih ne predstavlja izazivanje mržnje niti povredu Ustava, već puko podsećanje na notorne istorijske činjenice i upozorenje na opasnost od njihovog povampirenja. Podsjetiću da je Evropski parlament, polazeći od tih činjenica, u više navrata decidno osudio zločine komunističkih totalitarnih režima u Evropi. Josipa Broza, u tom smislu, smatram monstruoznom pojavom, a neshvatljivo je da se takva moja kvalifikacija uzima kao vrijeđanje zvaničnih simbola države Crne Gore, jer koliko mi je poznato Broz nije zvanični državni simbol niti je njegova ličnost bilo kojim zakonom izuzeta od osude i kritičkog mišljenja. Antifašistička, iako više držim do izraza slobodarska, tradicija Crne Gore nam upravo nalaže ličnu obavezu da nedvosmisleno osudimo i razobličimo svaku totalitarnu praksu, bez obzira na njen ideološki lik. Tim prije ako se njenim vinovnicima ukazuju nezaslužene počasti u vidu podizanja novih spomenika.
Takođe, iskaz o generalu Dragoljubu Mihailoviću kao „prvom gerilcu Evrope“ je samo ponavljanje tadašnjih stavova antihitlerovskog zapadnog javnog mnjenja, koji su dokumentovani i odavno dostupni javnosti. Takvo gledište već i zbog toga ne može biti krivično inkriminisano.
Ne postoji jedna jedina riječ iz besjede koja bi se mogla tumačiti kao aboliranje bilo kog zločinca i veličanje ma čijeg zločina. Takve konfabulacije odbacujem kao plod zle namjere i bestijalan pokušaj klevete. Sa druge strane, ostajem pri iznijetoj tvrdnji da je među tzv. „četnicima“, odnosno, vođama i pripadnicima Jugoslovenske vojske u otadžbini bilo i heroja i herojskih djela, rodoljublja i slobodarskih vrlina koje izazivaju poštovanje, kao što dobrih ljudi i dobrih djela ima uvijek i svuda. To je moje duboko uvjerenje na čije izražavanje imam pravo. Svjestan da svaka naša riječ podliježe prvo sudu Božijem, a onda i sudu javnosti, ipak sam dužan pojasniti da kao pravoslavni episkop i slobodan građanin, ne pristajem na bilo kakvu jednoumnu i ideološku kodifikaciju stvarnosti ili propagandno nametanje istorijskih istina, te ostajem privržen Bogom nam darovanoj i kao takvoj Ustavom zaštićenoj slobodi savjesti, kao i slobodi mišljenja i izražavanja koje se danas nastoje suzbiti pod etiketom zabrane revizionizma.
Što se tiče drugih navoda prijave, naravno da ću kao pravoslavni episkop Srpske pravoslavne crkve uvijek primjereno upozoravati vjerni narod na opasnosti i posljedice udaljavanja od okrilja Crkve. To je moje pravo, ali još više moja pastirska dužnost pred Bogom i narodom. Svaki drugačiji stav po tom pitanju činio bi me nedostojnim vršenja episkopske službe.
Na kraju, sadržaj moje besjede podliježe krivičnoj odgovornosti samo ukoliko se u Crnoj Gori krivičnim djelom smatra zalaganje za nacionalnu ravnopravnost, ličnu slobodu i dostojanstvo, istinu i pravdu, sve u okviru zakona i Ustava.
ARHIEPISKOP I MITROPOLIT
BUDIMLJANSKO-NIKŠIĆKI
