Najnovije (jučerašnje) prijetnje Zukana Heleza nisu nikakav incident. Zukan Helez, Ramo Isak, ljudi koje ponekad prečujem u sarajevskim kafićima a koji broje dane Srpskoj i sanjaju da završe zapoĆeto… Prijetnje i projekcije (srpskog) stradanja – kao da ono ne bi dovelo do sveopšteg jada i čemera… One su prije pravilo i to svakodnevno koje, opet, nešto govori. Ukratko: rat je očigledno prihvatljiva opcija za Sarajevo. Trenutna dešavanja u Ukrajini čine srpski narod predmetom političkog a možda i vojnog pritiska, budući da nas kolektivni Zapad posmatra zasad kao političko ostrvo pravoslavnog Slovenstva koje još nisu sasvim okupirali a Zukan i zukani se nadaju da će nas posmatrati i kao okruženu diviziju. Dakle, kako staro pravilo kaže: prijeti se ratom onda kada se računa da se prijetnjom i samim ratom nešto može postići. Zato mislim da te riječi treba shvatiti ozbiljno. U tom smislu, ovo nije nikakva pseudo-naučna alaiza ratnih scenarija (o čemu je dr Nebojša Vuković pisao u odličnim analizama na Novom Standardu). Ovo je jedan pokušaj pretresanja sopstvenih i tuđih iluzija koje nas mogu skupo koštati ukoliko stvarnost na vrijeme ne pogledamo i drugačije. Nema, valjda, potrebe da ističem da ni kao čovjek a naročito kao roditelj ne želim rat a osjećam i izvjestan strah od njega. No to što ja osjećam ne znači da će ono neprijatno da ode od mene ili mog naroda.
Najprije, racionalno bi bilo da razmislimo o razlozima za mir i rat. I jedno i drugo stanje nisu trajne tekovine civilizacije već promjenjiva stanja u kojima teče politička i svaka druga borba između zajednica s tim što se one trude da postignu što je moguće više sa što manje stradanja za sebe (ne i za druge). Kada jedna zajednica procijeni da nema drugog načina osim rata ili da će joj rat donijeti maksimalan učinak uz minimalno stradanje, ona pribjegava ratu a pokazalo se da „prosvjećeni čovjek“ 21. vijeka nije ništa manje sklon ratu od onoga ranije. Uostalom, uvjerenje da je civilizacija došla do trenutka kada je rat nemoguć doslovno nas prati od početka 20. vijeka i predstavlja sastavni dio dinaime tj uvertire u svako ogormno stradanje čovječanstva – sa njim je počeo Prvi svjetski rat, a zatim su se ljudi decenijama uljuljkivali da čovječanstvo nije dovoljno glupo da bi ponovilo opet istu grešku. To što danas postoji atomsko naoružanje takođe ne znači ništa – ljudi su nakon pronalaska eksploziva i bezdimnog barita računali da niko nije lud da gurne milione vojnika u smrt na početku HH vijeka. Dakle, pretjerano povjerenje u pamet čovječanstva i dobortu svakog čovjeka ne brani od rata. Ni druga krajnost nije smislena: svako ko misli da su „oni drugi“ „spremni za rat“ i „samo misle o ratu“ – još ništa ne zna i ne može da zna. Ratovi se dešavaju u najtamnijim kucima ljudske duše a kao svoje naličje donesu i solidarnost u stradanju i žrtvovanje, ali tehnologija rata ne podrazumijeva nijedno esencijalističo rješenje – poimanje prma kome rat proističe iz „zle“ suštine „onih drugih“.
Čitav ovaj uvod je neophodan da bismo shvatili da ne pomažu samozavaravajuće parole tipa „danas se nikome ne ratuje“ , „nema niko djece za rat“, „ljudi nisu spremni za rat“. Najprije: nikada nikome nije tek tako do ratovanja. Smiješno je, besmisleno i nezrelo razmišljati da je uzork rata prosta dosada ili “višak djece”. Da ratovi počinju zbog entuzijazma neke populacije da se ratuje – nijedan ne bi počeo ili bi trajao do prve velike bitke sa masovnim gubicima. Lako je razmišljati o sopstvenim precima pa i o precima „onih drugih“ kao o napaljenim glupacima ali teško da je bilo ko u SFRJ 1989 mogao razmišljati da će rat početi – i to, da podsjetimo, u Sloveniji – a u proljeće 1999. niko u Beogradu nije mogao da zamisli da će zbog okršaja naše policije i tzv OVK nego bombardovati bolnice i mostove po Beogradu. Prirodno je to da se ljudi bune protiv nelogičnosti rata ali to ne otklanja ratnu opasnost. Rat se dešava i uvodi kao opcija izvan naše volje. Usput, vrlo rijetko se stvar dešava tako da je moguć neki “ćiribilibela” (“ako se sutra zarati…”) – “kuliranje” ili prosto bijeg. Jedan dio stanovništva uspjedne da pobjegne, ali orgoman dio to ne može (kao što vidimo na svakom poprištu danas i uvijek). Ono što često čujem: “ja ću prvi pobjeći” podrazumijeva ne samo volju da se bježi već i način tj mogućnost bježanja. A ona uvijek ne postoji. Tačno je, međutim, da je za ostanak ljudi na nekoj teritoriji neophodna i njihova ljubav prema tom komadu zemlje, procjena da samo tu mogu da žive ili da im je isuviše traumatično da negdje idu kao i sposobnost neke države da im obezbjedi minimum nekih društvenih funkcija. Bez nacionalne mobilizacije ali i prinudnog lova na ljude Ukrajina ne bi izdržala mnogo. Dakle, iluzija o bijegu i to bijegu na Zapad, u kalifornijske osunčane zalive ili bar njemačke bogate industrijske gradove – to je samo još jedan snješko naše srednje i radničke klase. No ne biva to tako.
Za početak rata neophodni su: politička volja da se rat negdje ostvari, materijalni resursi da se on ostvari i medijskp-simbolički aparat da tu akciju podržava. Prosječan stanovnik SFRJ nije mogao čak ni 1988. zamisli sebe kao svjedoka ili učesnika budućeg rata. I stvar nije započela ni u Kninu, ni u Pakracu već političkom secesijom SR Slovenije a zatim lakim slomom JNA u najsjevernijoj republici. Dakle, SFRJ je ukinuta političkom odlukom za koju je slovenačko rukovodstvo imalo podršku Zapada, da bi tek onda bila razmontirana i prepuštena ratnoj sudbini. Ratovi nisu samozapaljivi procesi. Ni danas zato ne pomaže procjena da li se “nekome ratuje” već da li kolektivni Zapad može imati koristi od neke prekompozicije političke arhitekture koju je sam (kao i prve dvije Jugoslavije) stvorio.
Inače, većina ljudi je naviklo da razmišlja o ratu danas kao o reprizi onoga što se desilo nekada ranije. Recimo, Jermenija je tako izgubila Arcah: nije došlo ni do kakve reprize konflikta iz devedesetih već do jedne sasvim nove vrste rata. „Nema opšte mobilizacije“, „niko ne služi vojsku“, „današnjei čovjek voli isuviše život da bi ratovao“ – sve to podrazumijeva stare, JNA – VRS – VJ – HVO – ABiH paradigme koje su danas odavno prevaziđene. Danas zaista nema više tih i takvih vojnih efektiva ali ima drugih, efikasnijih i manje zahtijevnih za operaciju (dron tj kvadrikopter je upravo to novo lice savremenog ratovanja). Ratovi zapravo i liče na one prethodne ali se od njih značajno i razlikuju. U tom smislu na globalnom planu postoje i zapanjujuće sličnosti i razlike. Niko ne može da zna na šta bi nuklearna apokalipsa zaista ličila, osim što možemo pretpostaviti da bi osim enormnog stradanja dovela i do apsolutne zatrovanosti cjelokupne Zemlje. Međutim, da li to isključuje neku “manju apokalipsu”? Ljudi su, recimo, prije Prvog svjetskog rata znali da će pronalazak dinamita i bezdimnog baruta i mobilizacija milionskih armija da dovede do masovnog stradanja, ali svi su razmišljali da je moguće “upravljati krizom”: Austro-Ugarska da je moguće “kazniti Srbiju” i dobiti još jednu koloniju bez uplitanja Rusije, Rusija je vjerovala da će se Njemačka i KundK monarhija povući ako im se priprijeti, Engelska i Francuska su se pridružile mobilizacijskom upozoravanju centralnim silama… Dakle, stara paradigma “uspješnog odvraćanja” i nije baš tako uspješna. Da ne navodimo činjenicu da je atomska bomba već jednom bačena upravo u uslovima “ograničenog” stradanja Hirošime i Nagasakija. Dakle, neko pretjerano povjerenje u učenje iz prošlosti ne može da nas čini optimističnijim. Slično stvari stoje i na Balkanu: prosto je nevjerovatno da oružjem svaki dan zvekcaju predstavnici naroda koji je najviše stradao u proteklom ratu – naših muslimana. To pokazuje onu sklisku liniju između rata i mira kao i besmislenost rezona da ljudi iz ratova uče. Razlog za takvo ponašanje više je nego očigledan: sarajevski političari se nadaju da će u “drugom poluvremenu” da obave “nezavršen posao” koji bi se sastojao u protjerivanju Srba preko Drine i asimilaciji u Bošnjake/Bosance onih koji bi, eventualno, ostali nakon takve “reprize Oluhe”. Ta igra starog i novog u ratu budi u sarajevskoj čaršiji besmislene nade i računice u kojima oni vide samo pozitivne strane: razvijena vojna industrija, solidna indusrijska baza, apsolutna međunarodna politička i medijska pomoć, sposobnost samoorganizovanja preko ersoft klubova i ostalih udruženja, medijska pripremljenost za rat, prisustvo islamističkih elemenata, spremnost Zapada da zadrži Srbiju da ne pomogne Srpskoj – sve su to važni elementi ratnog računa Sarajeva. I nije da nisu sasvim bez rezona. No ratovi, opet, nikad nisu samo poželjne slike realnosti i projekcije moći. Pitajte svaku nadmoćniju vojsku koja nije postigla svoje ciljeve. Paradigme se naslaljaju na prošlost ali i stalno mijenjaju.
Dakle, danas razmišljati o ratu u okvirima paradigme devedesetih taman je smisleno koliko i smatrati da će JNA da odbrani SFRJ od svih spoljašnjih i unutrašnjih neprijatelja. Demografski, danas nisu neophodne ogormne armije. To što se, recimo, nama ne ratuje, isuviše volimo kafu i novi stan – to ne znači da neće ratovati onaj plaćen i motivisan za to.
Besmislenost takvog rezona najlakše je pokazati na primjeru popularanih parola koje povezuju ekonomsko (blago)stanje i sposobnost za rat. „Neće ratovati sirotinja koja radi za 500 evra“ ima smisla taman koliko i „neće ratovati ljudi jer se dobro živi“. Uostalom, i jedno i drugo – i predstava o siromašnosti socijalističke Jugoslavije i shvatanje o njenom bogatstvu – danas ne objašnjavaju mnogo kada se govori o uzrocima rata. Bogati ljudi smatraju da neće biti rata jer im to ometa uživanje u blagostanju, ljudi koji sastavljaju kraj sa krajem razmišljaju o tome da nemaju ni snage ni vremena za rat. No rat jeste rat jer nas prekida u našim životima.
Ako su oni ekonomski zasnovani, onda je možda teza o društvenom raslojavanju kao važnom dijelu atmosfere koja je dovela do rata najpribližnija istini. A – da podsjetimo – živimo vremena društvenog raslojavanja. Na globalnom nivou. Dakle: bilo da vjerujete da smo isuviše siromašni da bismo ratovali ili da smo previše bogati i pametni da bismo ratovali – zaboravite na takvo samozavaravanje.
Ko bi onda i kako ratovao? I zašto? Na prvo pitanje nemam konkretan odgovor koji bi bio na nivou pouzdanih podataka ili dobre analize ali mogu samo da kažem da postoji pravilo da kada je Zapad potrebno da ovdje napravi rat ili da uvuče narode u svoj već započeti rat – nepogrješivo je nalazio načina da to učini. Na posljetku, smisao ovog zapisa nije da izvrši vojnu analizu već da razmotri svijet naših samozavaravanja. U svakom slučaju ne treba da se zavodimo lakim slikama sa esencijalističkim prikazima “zlog neprijatelja”. Dakle, ne treba da razmišljamo da neki zli musliman ili Hrvat sjedi i puni okvirove municije sam od sebe. Ako takvih ljudi ima, i dalje su neuporedivo rjeđi od običnog, i dobrog i lošeg, siromašnog ili bogatog, zabrinutog i veselog čovjeka koji prati vijesti i trudi se da preživi. Pitanje jeste – u kom momentu se takav čovjek organizuje, u ma kom narodu, da bude ili vojnik ili drugi učesnik u ratu.
Rezolucija o Srebrenici će imati svoje političke posljeeice. Kakve će one biti – ne određujemo mi koji je nismo željeli već upravo oni koji su je načinili. Šta su njihovi sljedeći koraci i kojom dinamikom će ići – i to je stvar spekulacije a dva najgora naša pristupa jesu defetizam, strah, dizanje ruke, pakovanje za Srbiju kao i sveopšta priča o tome da je sve to nevažno, dimna zavjesa, malo medijske buke i sl. Medijska halabuka se na Zapadu uopšte nije desila. Ako je medijski nešto Zapadu danas neophodno, to bi prije, čini se, bio novi rat koji bi zaista „pokrio“ Gazu na takav način da sada SAD i Iran ponovo postaju saveznici u zaštiti ugroženih evropskih muslimana. Takođe, smisleno je pretpostaviti da će političko kapitalizovanje Rezolucije ići ka konačnom gašenju Srpske. A ono je moguće u četiri scenarija koja ćemo (uslovno, naravno), nazvati prema sličnim pojavama devedesetih: novi rat, nova „oluja“, nova “Banjska” i novi „Erdut“.
„Oluja“ bi podrazumijevala brzo protjerivanje Srba u Srbiju uz angažovanje velike žive sile sa strane Federacije BiH – ono čime se obično prijeti, mada i dalje ne postoje realne procjene oko toga šta zaista postoji kao opremljeno, motivisano i obučeno. Koliko je realna, nije sasvim sigurno, ali se kao protiv-argument takvom scenariju obično uzima obaveza i volja Republike Srbije da ne dozvoli novu “Oluju”. Koliko je takvo razmišljanje oravdano, opet, teško je znati u ovom trenutku i istorijska analogija opet ne pomaže mnogo, a pominjani Vukovićev spis naznačava ograničenja takvog pristupa. Drugi scenario bi bio sličniji događajima u Banjskoj u kojima bi nerazmjerno veći broj jedinica angažovanih sa strane FBiH a vjerovatno i Hrvatske podržan NATO-om naišao na neki samoorganizovani otpor bez značajnije podrške većih jedinica i Srbije. Inače, prije nekoliko dana je, na jednoj svečanosti, grčki oficir EUFOR-a „umirio“ okupljene srpske prijatelje uvjeravajući ih da ne treba da se brinu jer „ako oni krenu da se otcjepljuju – dobili smo komandu da im to ne dozvolimo“. Da li je Helen bio „blesav“ ili je baš trebalo da „u zabuni“ prenese takvu poruku, možemo samo da pogađamo. „Erdut“ bi podrazumijevao tzv „mirnu reintegraciju“ tj uvođenje vlasti pod kontolom Sarajeva kao efektivnih gospodara Srpske a rat bi bio rat – scenario ogromnog stradanja u kome bi iz FBiH i Hrvatske nastojali da nanesu nenadoknadive gubitke Srpskoj a Srpska bi pružila otpor dovoljan da se (opet) izbori za svoje postojanje, što je nemoguće bez pomoći i drugih aktera. Daj Bože da se ne desi ništa od navedenog i da sve ostane na iznurivanju živaca i podizanju tenzija (usput: umno ograničen čovjek je sklon medijsim i ideološkim matricama i pravljenju simetrije pa se često čuje da “nacionalisti” svih boja i ukusa “traže rat” pa bi sve prošlo samo da nije “nacionalizma” – iako ne postoji nijedan srpski nacionalista danas koji traži ma kakav rat ili ma kakvu “Veliku Srbiju” – prijetnje “traktorijadom” dolaze ne zbog “srbovanja” već zbog postojanja srpskog naroda nespremnog da se pretopi u “bosansku političku naciju”, “crnogorsku političku naciju” ili “hrvatsku političku naciju”).
Šta naše vlasti misle o realnim šansama za ratni scenario i da li uopšte misle – ja ne znam. Medijski gledano, insistira se na „mirnom razdruživanju“ i ponavlja da „rata neće biti“ što samo po sebi može biti dvosjekli mač. Naravno, ne treba izazivati paniku jer su godine pa i decenije prošle u sluđivanju stanovništva i najmanje nam treba ratna psihoza. Sa druge strane, javnost u FBiH već se odavno sprema za Helezove i Isakove scenarije koji su tamo normalizovani kao što je za vrijeme DPSa bilo sasvim u redu prijetiti Srbima u Crnoj Gori protjerivanjem u Srbiju. Pretjerana pacifikacija sopstvenog stanovništva nije baš ni tako sretno rješenje (o čemu dobro svjedoči Rusija u kojoj se ljudi i dalje pitaju šta se to desilo 2021, budući da se o Donbasu praktično nije ni govorilo). No čak iako (Bogu se moleći) zasad ne bude nikakvog stradanja, normalizacija ratne retorike u Sarajevu već je postigla jedno nepovratno otuđenje između Bošnjaka i Srba. Ne poznajem nijednog Srbina koji danas želi da muslimanski svijet prosto nestane sa našeg horizonta a svaki dan, čak i u komentarima običnih ljudi, čujem kao „normalan“ rezon: kome nije do Bosne (kakvu mi želimo) – ili pod zemlju ili u Srbiju! A to je ustaška „logika“. Na toj klackalici u čovjeku između bića koje ne želi rat i bića koje bi nekome određivalo gdje i kako ima da živi – tu negdje se dešava ta ekplozija uništenja, stradanja, mobilizacije za „obračun“.
Kakve su srpske realne vojne opcije i potencijali – takođe nije moje da znam. Stari oficiri mi ponekad nešto kažu ali se sve svodi na opšte uvide ili na tragu toga da će Srbija da nas brani i da zgazi svaku agresiju ka Srpskoj ili sasvim suprotno: „u FBiH su se spremali, ima da nas zgaze za sekudnu“. Šta je približnije istini i da li neko zaista računa i planira – ne znam, ali ne volim pretjerivanje ni potcjenjivanje, ni drčnost ni defetizam. Ponekad mi u Srpskoj kažu da je ključ svega – politika što nije sasvim besmisleno ali nije ni cjelovito objašnjenje. Jer politika jeste rat drugačijim sredstvima kao što je rat takođe politika uz maksimalno ljudsko stradanje. No da li je samo političkim manevrima moguće zaobići sudbinu – ostaje pravo pitanje. Intervju Džefrija Saksa valjda i slijepcu ocrtava način na koji je Zapad sklon da vodi “politiku” – kroz ratove. Bombardovati ili okupirati jedan narod nema mnogo veze za političkim manevrima, čak ni sa kulturnom servilnošću. Godina devedesetih nije postojao narod na planeti više željan Zapada nego što je to bio ruski. Koka kola je bila važnija od pričešća a “Prohujalo sa vihorom” se gledalo deset dana za redom u krcatim moskovskim kinima. Andrej Kozirjev je “mudro” izjavio da “Rusija nema svoje nacionalne interese nego je njen interes ono što želi Zapad”. Pa i takva Rusija (ili upravo zato što je bila takva) i dalje je bila posmatrana kao neprijatelj koga treba slomiti. Ako je volja najvažniji činilac i politike i rata, onda volja da se Rusija slomi makar svijet nestao raste kod globalističke satanističke elite iz dana u dan – u mjeri u kojoj jedan Viktor Orban govori o evropskom “ratnom vozu bez kočnica” sa kojeg želi da otkači “mađarski vagon”. Kako stvari stoje kod nas? Zašto Zukan Helez upravo želi da se zakači na taj isti voz računajući da će, makar kao rukohvat na nekom vagonu nešto profitirati? I govori li nam to nešto o potrebi da i sami budemo najbolji na svijetu, na zlatnoj sredini između neopravdane drčnosti i potunjenog defetizma, između iluzija i strahova, između sebeljublja i beznađa? Trebalo bi da govori. Niz zadatih udaraca visoko je podigao glavu svima koji prijete Srbima, Srpskoj i Srbiji. Znam da su događaji u Banjskoj sugerisali mnogo kome mogućnost da će Srbija da posmatra nijemo vojni scenrio u kome lokalne snage iza kojih stoji NATO eliminišu neki srpski „vojni“ otpor. No opet valja napomenuti da istorija nije samo reprizni program za poželjnim izmjenama a precjenjivanje protivnika skupo je koštalo nas Srbe u svakoj prilici ali može skupo koštati i one koji nas potcjenjuju. Kao što napomenusmo, budući scenario neće zavisiti samo od nas ili će zavisiti najmanje od nas, bar u početku. To, međutim, koliko i kako možemo da pružimo otpora, zavisi od nas. Znam samo jedno: želja da nas ova čaša zaobiđe ne znači ništa onome ko nam je tu čašu namijenio. Pred njom, opet i opet, u ruke nam valja uzeti Sveto Pismo, molitvenik i Gorski vijenac.
