Dvjesto milja od mjesta gdje se nalazim u Kairu do prelaza Rafah na ulazu u Gazu. Na suvim pješčanim prostranstvima sjevernog Sinaja u Egiptu parkirano je dvije hiljade kamiona natovarenih vrećama brašna, rezervoarima s vodom, konzerviranom hranom, medicinskim zalihama, ceradama i gorivom. Kamioni stoje u mjestu pod užarenim suncem, dok temperatura raste i prelazi 35 stepeni Celzijusa. Nekoliko milja dalje, u Gazi, desetine muškaraca, žena i djece, koji žive u primitivnim šatorima ili oštećenim zgradama među ruševinama, svakodnevno bivaju ubijani – od metaka, bombi, raketnih udara, tenkovskih granata, zaraznih bolesti i onog najdrevnijeg oružja u opsadi – gladi. Jedna od pet osoba suočena je s glađi nakon skoro tri mjeseca izraelske blokade hrane i humanitarne pomoći.
Izraelski premijer Benjamin Netanjahu, koji je pokrenuo novu ofanzivu u kojoj dnevno gine i preko sto ljudi, izjavio je da ništa neće zaustaviti ovaj završni napad, nazvan „Operacija Gideonova Kočija“. Objavio je da „ne postoji način“ da Izrael zaustavi rat, čak i ako preostali izraelski taoci budu vraćeni. Izrael „uništava sve više i više kuća“ u Gazi. Palestinci „nemaju gdje da se vrate“.
„Jedini neizbježni ishod biće želja stanovnika Gaze da emigriraju izvan Pojasa Gaze“, rekao je on poslanicima tokom zatvorene sjednice čiji je sadržaj procurio u javnost. „Ali naš glavni problem je pronaći države koje bi ih prihvatile.“ Devet milja duga granica između Egipta i Gaze postala je linija razdvajanja između Globalnog Juga i Globalnog Sjevera, granica između svijeta brutalnog industrijskog nasilja i očajničke borbe onih koje su najbogatije nacije odbacile. Ona označava kraj jednog svijeta u kome su humanitarno pravo, konvencije koje štite civile ili najosnovnija i najfundamentalnija ljudska prava – važni. To je uvod u hobsovsku noćnu moru u kojoj jaki razapinju slabe, u kojoj nijedan zločin, uključujući genocid, nije isključen, u kojoj se bijela rasa sa Globalnog Sjevera vraća u neobuzdano, atavističko varvarstvo i dominaciju što su obilježja kolonijalizma i vjekovne istorije pljačke i eksploatacije. Survaćemo se unazad, prema mračnoj utrobi sopstvene istorije – istorije koja nas nikada nije ni napustila, već je samo prikrivena šupljim obećanjima o demokratiji, pravdi i ljudskim pravima. To nisu bili civilizacijski dometi, već samo maske za stare instinkte moći, pljačke i nasilja. Nacisti su pogodan žrtveni jarac za zajedničko evropsko i američko nasljeđe masovnih pokolja – kao da genocidi koje smo počinili u Americi, Africi i Indiji nisu postojali, već su samo beznačajne fusnote u našoj zajedničkoj istoriji. U stvari, genocid je valuta zapadne dominacije. Prema istoričaru Dejvidu E. Stanardu, evropska kolonizacija – uključujući genocide – bila je odgovorna za smrt i do 100 miliona domorodaca između 1490. i 1890. godine. Od 1950. do danas, izvršeno je skoro dvadesetak genocida, uključujući one u Bangladešu, Kambodži i Ruandi. Genocid u Gazi nije izuzetak – on je dio jednog obrasca. On je nagovještaj budućih genocida, naročito u svjetlu sve dublje klimatske krize, koja će natjerati stotine miliona ljudi na bjekstvo pred sušama, požarima, poplavama, propašću žetvi, kolapsom država i masovnim umiranjem. To je poruka natopljena krvlju koju šaljemo ostatku svijeta: „Sve je naše – i ako pokušate da nam to oduzmete, ubićemo vas.“
Gaza sahranjuje laž o ljudskom napretku – mit da se moralno evoluiramo. Mjenjaju se samo alati. Nekada smo žrtve ubijali motkama ili ih sjekli mačevima – danas bacamo bombe od tonu na izbegličke kampove, zasipamo porodice mecima iz naoružanih dronova ili ih brišemo tenkovskim granatama, teškom artiljerijom i raketama. Socijalista iz XIX vijeka, Luj-Ogist Blanki, za razliku od gotovo svih svojih savremenika, odbacivao je vjerovanje – koje su dijelili Georg Vilhelm Fridrih Hegel i Karl Marks – da istorija čovječanstva predstavlja linearan napredak ka jednakosti i većem moralu. Upozoravao je da je takav apsurdni pozitivizam samo ideološko oruđe kojim ugnjetači obesnažuju potlačene.
„Svi zločini pobjednika, čitav niz njegovih agresija, hladno se prikazuju kao prirodan, nužan tok stvari – kao da su dio neumitne evolucije, poput sila u prirodi… Ali tok ljudskih događaja nije nužan kao što su zakoni vasione. On se može preokrenuti u svakom trenutku“, upozoravao je Blanki. Naučni i tehnološki napredak, daleko od toga da sam po sebi znači napredak čovječanstva, može – ukoliko padne u pogrešne ruke – postati strahovito oružje Kapitala u borbi protiv Rada i Slobodne Misli. „Čovječanstvo nikad ne stoji u mjestu“, pisao je on. „Ili ide naprijed, ili se vraća unazad. Put naprijed vodi ka jednakosti, a povratak unazad – korak po korak – vraća nas preko svih oblika privilegija nazad u ropstvo, koje je konačan izraz ‘prava na svojinu’.“ I dodao je: „Ne pripadam onima koji vjeruju da je napredak zagarantovan, da čovječanstvo ne može ponovo potonuti.“ Istorija čovjeka prožeta je dugim razdobljima duhovne pustoši i surove tiranije. Pad Rimskog carstva nije značio slobodu, već utapanje Evrope u vjekove bijede, neznanja i pritiska – u ono što danas zovemo Mračnim dobom, od šestog do trinaestog vijeka.
Izgubljena je tehnička znanja, uključujući umjeće gradnje i održavanja akvedukata. Kulturno i duhovno osiromašenje dovelo je do kolektivne amnezije. Ideje starih mislilaca i umjetnika pale su u zaborav. Ponovno rađanje nije nastupilo sve do XIV vijeka i renesanse – a do nje je došlo zahvaljujući kulturnom procvatu islama. Upravo su islamski naučnici, prevodeći Aristotela na arapski i njegujući druga naučna i filozofska znanja, sačuvali mudrost antike od nestanka.
Blanki je dobro poznavao tragične obrte istorije. Učestvovao je u nizu pobuna u Francuskoj, uključujući pokušaj oružanog ustanka u maju 1839, revoluciju 1848. i Parisku komune – socijalistički ustanak koji je kontrolisao francusku prestonicu od 18. marta do 28. maja 1871. godine. Radnici u gradovima poput Marseja i Liona pokušali su da organizuju slične komune, ali su u tome bili neuspješni, prije nego što je Pariska komuna vojno ugušena. Ulazimo u novo mračno doba. Ovo novo mračno doba služi se savremenim sredstvima masovnog nadzora – prepoznavanjem lica, vještačkom inteligencijom, dronovima, militarizovanom policijom, ukidanjem pravne sigurnosti i građanskih sloboda – kako bi se nametnula samovolja, stalni ratovi, nesigurnost, anarhija i teror koji su bili zajednička obilježja srednjovjekovnog mraka. Vjerovati u bajku o ljudskom napretku kao spasiocu znači postati pasivan pred tiranijom. Samo otpor – masovna mobilizacija i prekidanje mehanizama moći, naročito u slučajevima genocida – može nas sačuvati. Kampanje masovnog ubijanja oslobađaju divlju, potisnutu prirodu čovjeka. Uređeno društvo – sa svojim zakonima, etikom, policijom, zatvorima i pravilima – drži te porive pod kontrolom. Ali kada se te prepreke uklone, ljudi postaju, kao što danas vidimo kod Izraelaca u Gazi, ubilačke, grabljive zvijeri koje opijeno uživaju u uništenju – čak i žena i djece. Želio bih da je ovo puka pretpostavka. Nije. Ovo je ono što sam svojim očima vidio u svakom ratu koji sam izvještavao. Skoro niko nije imun. Belgijski monarh kralj Leopold krajem XIX vijeka okupirao je Kongo u ime zapadne civilizacije i borbe protiv ropstva, ali je tu zemlju nemilosrdno opljačkao, što je rezultiralo smrću oko deset miliona Kongoanaca – od bolesti, gladi i ubistava. Jozef Konrad je ovu dvostruku prirodu – onoga što jesmo i onoga što tvrdimo da jesmo – majstorski oslikao u svom romanu Srce tame i pripovijetci Napredna stanica (An Outpost of Progress).
U Naprednoj stanici, Konrad pripovijeda priču o dvojici evropskih trgovaca, Kajercu i Karlijeu, koji su poslani u Kongo. Ova dva čovjeka tvrde da su u Africi radi širenja evropske civilizacije. Ali dosada, gušeća rutina i, što je najvažnije, potpuno odsustvo spoljnih ograničenja, pretvaraju ih u zvijeri. Trguju robljem u zamjenu za slonovaču. Bore se oko hrane i opadajućih zaliha. Na kraju, Kajerts ubija svog nenaoružanog saputnika Karlijea. „Bili su to dvojica potpuno beznačajnih i nesposobnih ljudi“, napisao je Konrad o Kajercu i Karlijeu, „čije je postojanje bilo moguće samo zahvaljujući visokoj organizaciji civilizovanih masa. Malo ko shvata da njegov život, sama suština njegovog karaktera, njegove sposobnosti i smjelosti, nisu ništa drugo do izraz vjere u bezbjednost svog okruženja. Hrabrost, staloženost, samopouzdanje; emocije i principi; sve velike i sve sitne misli ne pripadaju pojedincu, već masi – masi koja slijepo vjeruje u neodoljivu snagu svojih institucija i svog morala, u moć policije i javnog mnijenja.
Ali susret sa čistim, nerazblaženim varvarstvom – s praiskonskom prirodom i pračovjekom – unosi naglu i duboku uznemirenost u srce. Uz osjećaj da si sam u svojoj vrsti, uz jasnu svijest o usamljenosti sopstvenih misli i osjećanja – uz poricanje onoga što je naviknuto i sigurno – nadovezuje se prisustvo onoga što je neobično i opasno; naznaka stvari nejasnih, nekontrolisanih i odbojnih, čije uznemirujuće provaljivanje raspaljuje maštu i dovodi u iskušenje živce civilizovanog čovjeka – i budalastog i mudrog podjednako.“ Genocid u Gazi razorio je sve obmane kojima lažemo sebe i nastojimo da obmanemo druge. On ismijava svaku vrlinu za koju tvrdimo da je poštujemo – uključujući i slobodu izražavanja.
On je svjedočanstvo našeg licemjerja, naše surovosti i rasizma. Nakon što smo isporučili milijarde dolara vrijedno naoružanje i proganjali one koji dižu glas protiv genocida, više ne možemo davati moralne izjave koje bi iko mogao shvatiti ozbiljno. Naš jezik, od sada pa nadalje, biće jezik nasilja, jezik genocida, monstruozno urlanje novog mračnog doba – doba u kojem apsolutna moć, nezaustavljiva pohlepa i neukrotivo varvarstvo haraju zemljom.
