Tekuća godina čiji redni broj završava brojem 5 po definiciji priziva jubilarne godišnjice svih događaja koji su se desili u prethodnim godinama čiji redni brojevi završavaju brojem 5. Jedna od takvih godina je godina u kojoj se završio Drugi svjetski rat: 1945. U osvit 1945. već je bilo jasno da su Njemačka i Japan poraženi, samo je bilo pitanje dana, nedjelje i mjeseca kada će taj poraz biti priznat.
Od januara pa do maja odnosno avgusta 1945. desio se cijeli niz događaja koje istorija pamti. Pošto je ove godine osamdeseta godišnjica tih događaja, ova „okrugla“ obljetnica je još vidljivija i znakovitija. Među takve jubilarne godišnjice spada i ona koja je „pala“ prije dva dana, dvadeset drugog aprila, osamdeseta godišnjica odsudnog proboja preživjelih logoraša iz Jasenovca.
Priča o Jasenovcu je jedna od onih tragedija koju je nemoguće u cjelini ispričati. U ovom tekstu ćemo pokušati da prepričamo tri jasenovačke sudbine. Redoslijed ljudi u naslovu posljedica je abecednog reda inicijala njihovih prezimena.
Drug direktor
Ime i prezime Emerika Bluma (1911 – 1984) posljednjih nedjelja u medijima se češće spominje, a zarad dokumentarnog filma Jasmile Žbanić pod naslovom „Blum“. Pred kraj života, između 1981. i 1983. Blum je bio gradonačelnik Sarajeva. Bilo je to zlatno doba ovog grada, vrijeme priprema za Zimske olimpijske igre, vrijeme procvata sarajevske pop-rok škole, Radija Sarajevo, Televizije Sarajevo, izdavačkih kuća „Svjetlost“ i „Veselin Masleša“, vrijeme sjajnih rezultata fudbalskih klubova Sarajevo i Željezničar, košarkaškog kluba Bosna i drugih sportskih kolektiva. Kao u nekoj narodnoj priči, Blum je, mada u poodmaklim godinama, doživio i proživio sarajevsku Olimpijadu, ispratio je, kako se to kaže i umro nekoliko mjeseci kasnije.
U Sarajevu se rodio 1911. u skromnoj jevrejskoj porodici. Diplomu inženjera stekao je u Pragu. Upisao se u Komunističku partiju kao tridesetogodišnjak, prije njemačkog napada na Jugoslaviju. Ustaše ga hapse već početkom ljeta 1941. Prošao je kroz zatvor u Sarajevu, transport za Gospić, logor na Pagu te naposljetku završio u Jasenovcu. Kao zatvorenik-inženjer održavao je tamošnju električnu centralu dok 1944. nije uspio da pobjegne i pridruži se partizanima.
Poslije rata je funkcioner Sekretarijata za industriju i rudarstvo u Sarajevu. U nadolazećim godinama pokazuje se kao izuzetno sposoban inženjer i direktor. Vrhunac je bilo njegovo rukovođenje privrednim gigantom pod imenom „Energoinvest“. Na Zapadu su ga prepoznavali kao „oličenje socijalističke poslovnosti“. Njegov predratni prijatelj Oskar Danon opisao ga je ovako: „Emerik Blum bio je radan, srčan, pošten i mudar vizionar, oko sebe je okupio sposobne i vrijedne ljude“.
Deset godina prije njegove smrti Republika Francuska ga je odlikovala ordenom Legije časti. Danas se po njemu zove jedna sarajevska ulica, a takođe ima i bistu pred zgradom „Energoinvesta“.
Kako se ko osjeća
Uspomena na Ziju Dizdarevića (1916 – 1942) danas se čuva skoro jedino u srednjobosanskom gradiću Fojnica. Dizdarevići su jedna od najpoznatijih bosanskomuslimanskih (ili, savremenim rječnikom, bošnjačkih) ljevičarskih porodica čiji su brojni pripadnici bili partizanski borci, a poslije rata su u jugoslovenskim socijalističkim vlastima dolazili do visokih i najviših političkih pozicija.
Dizdarevići su zavičajno vezani za Fojnicu, ali se sam Zija Dizdarević igrom slučaja rodio u mjestu Vitina, kod Ljubuškog, u zapadnoj Hercegovini, u februaru 1916. godine.
Uglavnom, djetinjstvo je proveo u Fojnici, a zatim se u Sarajevu upisao u Učiteljsku školu. Već u Sarajevu se priključuje socijalističkoj omladini i počinje da piše prozu. Takođe, angažuje se u štrajkovima i drugim vidovima protesta. Zbog toga je još prije svog dvadeset i prvog rođendana hapšen. Poslije mature u sarajevskoj Učiteljskoj školi u Beogradu se upisao na Filozofski fakultet. Tamo je i dalje bio politički angažovan, a mnogo se družio s Brankom Ćopićem. Kao i Branko Ćopić sarađivao je sa „Politikom“. Kao mladić objavio je nekoliko antologijskih pripovijetki.
Jedna od važnijih bh. nagrada za pripovijetku nosi njegovo ime. Ima ona čuvena pričica kad Jovan Dučić pita mladog Branka kako se osjeća Zija Dizdarević, misleći kako se etnički osjeća, da li samog sebe smatra Srbinom ili Hrvatom, dok dobri Branko, kome to tumačenje nije ni na kraj pameti odgovara: „Dobro se on osjeća, malo je mršav i blijed, ali je zdrav“. Čim rat krenu, Zija Dizdarević počinje da djeluje kao komunistički ilegalac u Fojnici i Sarajevu.
Prije nego što je uspio da ode u partizane, ustaše ga hapse i sprovode u Jasenovac. Bilo je rano proljeće 1942, jedva da je napunio dvadeset i šest godina. Tamo je ubijen vrlo brzo nakon što je stigao u logor.
Sagovornik Ive Andrića
Ljubo Jandrić je u ovoj priči najmlađi (1934 – 1990). On je u Jasenovcu završio kao dječak. Blum je hapšen i kao komunista i kao Jevrejin, Dizdarević kao komunista i ilegalac, a Jandrić samo zato jer je Srbin. On se rodio u oktobru 1934. u selu Velika Žuljevica. Selo se nalazi na području predratne opštine Bosanski Novi, današnje opštine Novi Grad. 1991. je na popisu imalo 410, a 2013. 228 stanovnika. To je dio Bosne i Hercegovine koji je u Drugom svjetskom ratu neobično mnogo stradao.
Jandrić je jasenovački pakao nekako preživio. Poslije rata je, kako se kaže u zvaničnoj kratkoj biografiji, završio studije književnosti i srpskohrvatskog jezika na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Roman „Prah i pepeo“ objavio je 1971. godine, u izdanju „Veselina Masleše” u Sarajevu. Priredio je knjigu Andrićevih „Eseja i kritika“ koju je objavila sarajevska „Svjetlost“ 1976. godine. Roman „Jasenovac“ objavio je 1980., drugo izdanje 1981. godine, oba u izdavačkom preduzeću „Svjetlost“ u Sarajevu. Objavio je i svoje poznate razgovore „Sa Ivom Andrićem”.
Jandrić je umro mlad, s jedva pedeset i šest godina. U njegovom pisanju, dvije teme su opsesivne: Ivo Andrić i Jasenovac. O Jasenovcu je jednom prilikom ispisao: „Ima tema za koje je malo jedan čovjek, čak i pod uslovom da im čitav život ponudi kao žrtvu. Jasenovac je bez sumnje jedna od njih.
Preslab je jedan, uz to i književnikov život, za hiljade smrti koje su posijane u tom stravičnom mučilištu“.
Ove tri priče su veoma malo parče mozaika jasenovačkog užasa, a ovdje su samo kao pokušaj da se dio tog užasa skicira.
