Za života napadan i osporavan, poslije smrti slavljen i prisvajan. Ovo je jedan od uslova da biste bili velikan. A jedan od njih je svakako blažene uspomene mitropolit Amfilohije. Bilo je mnogo onih koji su za ovozemaljskog života u njemu vidjeli svetost. Danas neki od njih žale što više nije među „nama živima“.
A šta je to u nama živo? Kakva je naša vjera? Jer on je živ. Možda življi nego ikad. Svi mi koji smo imali taj blagoslov da ga upoznamo, sada možemo da mu se obratimo kroz molitvu. Cijeli srpski, pravoslavni narod može sada da se susretne sa đedom. Kada je usnuo u Gospodu, on nas nije napustio – nego nas je još jače prigrlio. U te lučindanske, svetopetrovske i Njegoševe dane, dobili smo još jednog zastupnika.
Svetogorac
Onaj predivno ukrašeni paraklis, ušuškan ispod Hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici još više je uzvisio samu građevinu. To mjesto gdje počiva mitropolit Amfilohije, postalo je mjesto novog hodočašća. Njegova slika na ulazu već je za mnoge ikona. Onaj topli osmijeh, i dubok, ali blag pogled dočekuju svakog – kao da sama slika progovara „Blago meni“. Svi svetitelji oslikani u paraklisu kao da dočekuju novog svetitelja, a on širi ruke njima i svima nama – „Blago meni“.
Onog trenutka kad nas je napustio, počeo je da živi. Njegove riječi počele su da odjekuju kroz molitvu hiljada ljudi. Sve ono što je radio, projavilo se kroz mladost. Nigdje danas ne možete vidjeti da tradicija, kultura i pravoslavlje tako živo žive kao u Crnoj Gori. Njegovi plodovi su dali ogroman rod. Božija njiva koju je sadio i orao postala je najplodnija srpska, pravoslavna zemlja.
Srbin Crnogorac, a Svetogorac. Svaki kamen one obezbožene Crne Gore prihvatio je na sebe i ugradio ih u temelje novih hramova, manastira, crkava i crkvišta. Od svakog napada molitva mu je bila odbrana. Kad je bezbožna ideologija zaposjela još jednu generaciju, svi su mislili da je nada izgubljena – da će posljednji bastion komunizma biti u toj maloj zemlji. Ali došao je dječak iz Morače i postao đedo čitavom narodu.
Kamenje
Prihvatio je krst koji mu je Gospod dao. Nijednog trenutka nije se odrodio od svog naroda. Kao Atlas što je na leđima nosio svijet, mitropolit Amfilohije je na svojim leđima ponio grijehe svog naroda. Prihvatio ih kao svoje da bi zajedno izmolio iskupljenje. Stao je prvi, a iza njega desetine hiljada ljudi koji su kao bujica Bogom okvasili obezboženu zemlju. On je bio kap koja je pokrenula bujicu u pustinji.
I danas ga neki osporavaju, i danas na njega bacaju kamenje. Od onog kamenja je postavljao temelje, dizao hramove i obnavljao manastire. Od ovog danas sazidaće kapelu na Lovćenu. Sazidaće zavjete i zakletve. Pokrenuće molitve.
Bio je živi svjedok Vaskrsenja Gospodnjeg. Svjetlost srpstvu, uzor pravoslavlju. Duhovna bujica, intelektualna gromada. Vođa narodu, sluga Gospodu. Iz onih brazda koje je zaorao danas rastu neki novi klinci – bolji, ljepši i pametniji. Živo svjedočanstvo kako je morački jasnovidac od crne napravio svetu goru.
Kud je hodio, sve je vaskrsavalo – od Kosova do Jasenovca. Gdje se sve ljudsko pomračilo, on je proslavio u Gospodu. Zato će i njega Gospod proslaviti.
Aleksandar Stojanović za Kompasinfo
