Voda koja je osveštana u navečerje praznika Bogojavljenja i na sam praznik naziva se velikom agijazmom, tj. velikom svetinjom jer je kroz Duha Svetoga ona obrela Božansku i čudesnu silu. Agijazma (Αγίασμα) u bukvalnom prevodu znači svetinja. Osveštana voda je obraz blagodati Božije: ona čisti vjernike od duhovne nečistoće, osvećuje ih i jača za djelo spasenja u Bogu.
Poniremo u nju prvi put na Krštenju, kada, po primanju te tajne, tri puta bivamo pogruženi u krstionici koja je napunjena svetom vodom. Sveta voda u Tajni krštenja ispira grehovnu nečistoću čovjeka, obnavlja ga i preporađa za novi život u Hristu. Sveta voda je nužno prisutna kod osvećenja hramova i svih predmeta koji se koriste u bogosluženju, kod osvećenja stambenih zgrada, kuća, bilo kog predmeta za domaćinstvo. Kropimo se svetom vodom na litijama, tokom molebna. Preporučuju se uzimanje svete vodice našte srca poslije jutarnjeg molitvenog pravila. Bogojavljenska vodica je svetinja koju treba da ima svaki pravoslavni hrišćanin i da je brižno čuva u svetom uglu sa ikonama.
Na dan Bogojavljenja svaki pravoslavni hrišćanin nosi kući posudu sa svetom vodom, pažljivo je čuva kao najveću svetinju, moleći se, uzimajući svetu vodu u bolesti i svim vrstama slabosti. „Osveštana voda“, kako je pisao Sveti Dimitrije Hersonski, „ima moć da osveti duše i tijela svih koji je koriste. Uzeta sa vjerom i molitvom, ona liječi naše tjelesne bolesti”.
Zatvornik Georgije Zadonski je govorio da kada čovjek uzima prosforu i svetu vodicu tada mu se ne približava nečisti duh, duša i tijelo se osvećuju, misli se osvjetljavaju da bi ugodile Bogu, a čovjek biva sklon postu, molitvi i svakoj vrlini.
Prepodobni Serafim Sarovski, poslije ispovjesti hodočasnika, uvijek im je iz čaše davao da okuse svete bogojavljenske vodice.
Sveti Amvrosije Optinski poslao je flašu svete vode neizlečivom bolesniku i, na zaprepašćenje ljekara, neizlečiva bolest je nestala. Starac jeroshimonah Serafim Viricki uvijek je savjetovao da se namirnice i hrana poprskaju jordanskom vodom (bogojavljenskom), koja, prema njegovim riječima, „sve osveštava“. Kada bi se neko razbolio, starac Serafim je blagosiljao da uzima kašiku osveštane vode svakog sata. Starac je govorio da nema boljeg lijeka od svete vode i osveštanog jeleja.
Čin osvećenja vode, koji se obavlja na praznik Bogojavljenja, naziva se velikim zbog posebne svečanosti obreda, prožetog sjećanjem na Krštenje Gospodnje, u kojem Crkva vidi ne samo tajanstveno pranje grehova, već i stvarno osvećenje same prirode vode kroz uronjenje u nju Boga po ploti.
Veliko vodoosvećenje vrši se dva puta – na sam dan Bogojavljenja, a takođe i uoči Bogojavljenja (na Krstovdan). Neki vjernici pogrešno vjeruju da je voda koja je osveštana na Krstovdan drugačija. Ali zapravo na Krstovdan i na sam dan praznika Bogojavljenja čin osvećenja vode je isti.
Čak je i Sveti Jovan Zlatousti rekao da sveta bogojavljenska voda dugi niz godina ostaje nepokvarena, može biti svježa, čista i prijatna, „kao da je ovog časa zahvaćena iz živog izvora“. To je čudo Božije blagodati, koje svi vide i sada!
Prema vjerovanju Crkve, agijazma nije prosta voda od duhovnog značaja, već novo biće, duhovno-tjelesno biće, međusobna povezanost Neba i zemlje, blagodati i materije. Zbog toga se velika agijazma, prema crkvenim kanonima, posmatra kao neka vrsta nižeg stepena Svetog pričešća: u onim slučajevima kada se članu Crkve za grehove koje je počinio nameće epitimija i zabrana približavanja Svetom Tijelu i Krvi Hristovoj, iznosi se uobičajena kanonska primedba: „Neka pije agijazmu“…
Pored bogojavljenske vode, pravoslavni hrišćani često koriste osvećenu vodu na molebnima (malo osvećenje vode), koji se obavljaju tokom cijele godine. Obavezno malo osvećenje vode Crkva obavlja na dan Iznošenja drveta Životvornog krsta Gospodnjeg i na dan Prepolovljenja, kada se sjećamo riječi Spasitelja, punih najdubljih tajni, koje je On govorio Samarjanki: „A ko pije od vode koju ću mu ja dati, neće ožednjeti dovijeka, nego voda koju ću mu dati postaće u njemu izvor vode koja teče u život vječni.“ (Jevanđelje po Jovanu, glava 4, stih 14)
S ruskog prevela i priredila Marija Živković