Šta je to majka? Majka je biće najsličnije Bogu. Pitanje, koje sam često postavljao sebi i odgovor koji sam dobio prilikom jednog nezaboravnog događaja. Bio sam kao đak prisutan na streljanju jednog razbojnika. Osuđen na smrt, vezan za kolac nad iskopanom rakom, žandarmi s puškama čekaju komandu za streljanje. U tom se pojavi jedna žena, pa kršeći ruke poče preklinjati: „Gospodo, nemojte ga ubijati, ne znate koliko je on dobar bio”. „Naveden je na zlo, učinio je jedno nedjelo, a ja znam mnogo njegovih dobrih djela”. „Ako vi ne vjerujete meni, pitajte komšije, oni će posvjedočiti”. „Preklinjem vas, ne ubijajte njega, evo, ubijte mene”.
Ovaj događaj se duboko urezao u moju dušu. A kad sam docnije učio u bogosloviji, kako je Hristos došao u svijet da umre za grešnike, da spase grešnike, ja sam se uvijek sjećao ove majke.
Zašto je Hristos postradao za grešnike, zašto je u svakom grešniku vidio neko dobro od pepelovog zla, isto kao što majka, i samo majka, može da nađe nešto dobro i u najpropalijem sinu i u najpropalijoj ćerki svojoj?
Poklonimo se zato materinstvu, jer su slika ljubavi Božije. Da nije bilo svetih matera, mnogi Svetitelji i Svetiteljke, i stubovi Pravoslavlja, ne bi bili upisani u naš kalendar da njihove majke nisu bile svete duše. Kad se sjećamo našeg Svetog Save, zar možemo zaboraviti majku njegovu, svetu Anu? I kako bismo mogli pomisliti da su se svi oni moćni i plahoviti vladari naši iz dinastije Nemanjića – Sveti Stefan Prvovenčani, pa Milutin i Dragutin, Sveti Stefan Dečanski, pa car Uroš – posvetili bez uticaja njihovih svetih, bogougodnih matera? Iz svetog korjena, sveto je i stablo!
Sjećamo se, majki, koje rodiše tolike vitezove i zatočenike istine i pravde Božije, i bezbrojne stradalnike i mučenike za Krst Časni i Slobodu Zlatnu. I da li bi Marko bio onakav delija, nenasit pravde Božije, među ljudima, da nije čuo od majke Jevrosime onu jevanđeljsku poruku: „Sine Marko, moj očinji vide, bolje ti je izgubiti glavu, nego svoju ogrešiti dušu”. A bez onakve, nesravnjive junak-majke, zar bi Jugovići pošli u smrt svjesno i dragovoljno, pod Krstašem barjakom? O, pa Milica, ona istinska carica, i za vrijeme carstva i po propasti carstva? Carica u porfiri, carica u monaškoj rizi, uvijek carica, jer je carica po duhu. Tjelesna majka kćeri i sinova, ali i duhovna majka mnoge siročadi srpske poslije sloma Kosovskoga. Carica u Kruševcu, carica u Ljubostinji, carica na zemlji i, vjerujem, carica u Carstvu Nebeskome. Pa, zar da se ne sjetimo majke Angeline, koju baš majkom zove sav srpski narod? Majka koja je izrodila svece i vojvode, dok se i sama nije posvetila. Mi se danas sjećamo i kneginje Ljubice Obrenović, koja je mnogim vrlinama prevashodila svoga velikoga muža, a u ratnom junaštvu nije mu ustupala. Kako da se ne sjetimo kraljice Marije, majke našeg kralja Aleksandra Karađorđevića, za kojim je narod naš toliko plakao da je, mislim, zauvijek suzama osvetio i svoju bijelu prestonicu i svu zemlju svoju.
Može mi neko zamjeriti, da ja ovde samo govorim o kraljicama, kneginjama, ne o majkama seljankama i siroticama. Neću se ja ogriješiti o majke seljanke, ne zaboravljam ja da sam dijete sa sela, jednog kitnjastog sela Valjevskog. I moja majka je seljanka, kao čist tamjan pred Bogom, kao svijeća pred Bogom. Ja pohvaljujem u našim vladarskim ženama i majkama baš što je u njima vječno seljačko, neizgubljeno, a profinjeno. I naš kalendar i naša istorija bili bi siromašni bez seljaka, bez težačkih matera koje su roditeljke i praroditeljke svih onih čije su slike postale ikone i čije su glave krunom krunisane. I čija su bedra mačem opasana bila i čiji su podvizi ušli u crkvene stihire, ili u guslarske pjevanije.
Aj, braćo moja, mi se moramo danas sjetiti matera komordžija. To su one oštre Srpkinje koje su na svojim leđima nosile komore sinovima na bojištima, iz rata u rat, iz roda u rod, iz vijeka u vijek, kroz vijekove. Ja ne mogu da se otrgnem tome sjećanju jer sam ih lično negdje, sa divljenjem, gledao u ratu, širom otadžbine.
Sjetimo se, braćo, i matera koritara. To su one sirote udovice koje su u koritu tuđe platno prale, da bi djecu svoju ushranile i školovale. Zaista nije malen broj visokih službenika državnih koji pamte, kad im je majka, iza tuđih korita, sapunjavom rukom davala novčiće za bukvar i čitanke.
Ja sam naveo samo nekoliko slavnih srpskih matera i žena po imenu, premda je broj njihov ogroman. No, do sada su istoriju srpsku pisali samo muškarci, i o muškarcima. Ali doći će vrijeme, nadam se, kada će se istorija srpskoga naroda pisati pažljivije i pravednije. Tada će se iznjeti i razjasniti i velika uloga i blagotvoran uticaj srpskih majki na cijelo tkivo naše slavne istorije.
Aj, braćo moja, poštujmo zato majke, i svoje i tuđe. Jer svaka je majka po prirodi, kao majka slična Hristu Spasitelju, tim prije majka Hrišćanka. Stradanja matera za djecu njihovu, tjelesna i duševna, zaista su slična stradanjima Hristovim za sav rod ljudski, i teško da možemo shvatiti ljubav Hristovu prema ljudima, ako ne poznajemo ljubav materinsku, kojoj je ona najsličnija.
Poklonimo se svetim majkama i ženama srpskim, i pomolimo se sa blogodarnošću Gospodu Bogu: „O, Svevišnji Gospode, Bože, hvala Ti što si darovao srpskom narodu takve i tolike matere, koje ostadoše vjerne zakonu Tvome. Uvedi ih, Gospode, u Carstvo Tvoje vječno, tamo gdje se u višnjoj i vječnoj Srbiji sija lik Svetoga Save i Svete Petke srpske, i Duhom Tvojim Svetim, Gospode blagi, ispuni, osnaži i upravi sadašnje i buduće majke, ovoga Tvoga krstonosnog pokolenja, koje će Tebi služiti i Tobom se proslavljati. I pomozi nam, Oče naš nebesni, da se i mi, kao djeca Tvoja, vežemo uz Tebe ljubavlju djece prema roditelju svome, a Ti se veži uz nas ljubavlju roditelja prema djeci svojoj, da Ti budeš naš i mi Tvoji, na vijek vijeka. Amin.”
