Radomir Uljarević je književnik, esejista, urednik, jedan od najvažnijih savremenih autora regiona i, što je za ovaj kontekst važno, jedan od ključnih stvaralaca crnogorskog festivalskog identiteta. Od osnivanja manifestacije ”Trg pjesnika”, kao temeljnog segmenta ”Grada teatra”, pa do festivala ”Trg od ćirilice” u Herceg Novom, ”Auto(r) na korzu” u Nikšiću do idejne inicijative i organizacije festivala ”Ćirilicom” — koji ulazi u devetu godinu postojanja — Uljarević je oblikovao kulturni pejzaž Budve i šire.
Radomir Uljarević pripada generaciji autora koji su istovremeno gradili vlastiti pjesnički identitet, i kulturni prostor u kojem je on mogao da živi. Neki njegovi saradnici tvrde da je u isto vreme Budvanin koliko je građanin Nikšića.
Radomir Uljarević je objavio više od dvadeset knjiga poezije i knjigu priča. O stvaralaštvu Radomira Uljarevića održana su dva simpozijuma i objavljene su dvije knjige sa radovima najvažnijih književnih kritičara i teortičara književnosti. Debitovao je početkom osamdesetih godina, a prvu veliku nagradu — Nagradu Udruženja književnika Crne Gore za najbolju knjigu objavljenu u Crnoj Gori — dobija kao mladi pjesnik davne 1981. godine. Slijedi niz nagrada za poeziju, medju kojima i ”Zmajeva nagrada”, kao i nagrade za prozu ”Svetozar Ćorović” i ”Branko Ćopić”. Uljarević je zasada jedini dobitnik ovih nagrada iz Crne Gore.
Kao glavni urednik književnog programa festivala ”Ćirilicom”, u ime Udruženja izdavača i knjižara Crne Gore, u fokusu ima nezavisnost duha, suverenost izraza i otvoreni kulturni dijalog.
Radomir Uljarević se upravo vratio sa festivala Struške večeri poezije, na kom je on još od osamdesetih godina rado viđen gost, i u razgovoru za Vijesti, govori o značaju festivala, politici i kulturi, gostima, premijerama i viziji budućnosti jedne od najznačajnijih kulturnih manifestacija na crnogorskom primorju festivala ”Ćirilicom”.
Gospodine Uljareviću, šta Vas je 1987. motivisalo da osnujete Grad teatar i Trg pjesnika u, nakon zemljotresa obnovljenom Starom gradu Budve — i kako ste vidjeli ulogu kulture u tadašnjoj transformaciji prostora i društva?
– Osnivač Grada teatra je opština Budva, to je bio autorski projekat Ljubiše Ristića. Ja sam sticajem okolnosti bio jedan od inicijatora tog projekta, u okviru kog je nastao Trg pjesnika, u Starom gradu Budva, koji je nakon zemljotresa bio jedna velika ruševina, a čija obnova je započela s piscima, glumcima i slikarima. Trg pjesnika smatram svojim autorskim projektom jer je prvobitna koncepcija pjesničkih nastupa na otvorenom imala jasan autorski pečat. No čitav projekat Grada teatra i Trga pjesnika kao otvorenih programa bio je u suprotnosti sa zatvorenom državom i zarobljenim društvom u okviru jednopartijskog sistema. U tom smislu nova kultura koju je predstavljao Grad teatar i Trg pjesnika je odista imala pokretačku ulogu jer je simbolički predstavljala alternativu socrealističkom konceptu strogo kontrolisanog kulturnog prostora. Pojavom Grada teatra i Trga pjesnika desilo se nešto jako ozbiljno, i toga su svi bili svjesni, i vlast je bila svjesna da je to najava tekstonskog poremećaja koji će u vidu antibirokratske revolucije promijeniti i samu vlast. No, kao što to uvijek biva, ti procesi se suočavaju sa povratnom energijom koja teži da ponovo uspostavi srušeni poredak, i u toj težnji uvijek djelimično uspijeva. Mi te procese jasno vidimo na primjeru društvenih promjena u CG, koje poput klatna, idu čas na jednu, čas na drugu stranu. E u tim procesima je dragocjena uloga kulture koja bi trebalo da neodstupno istrajava na svojoj izvornoj misiji, te da se ne prilagođava tom klatnu, ali u našem slučaju, nažalost, kultura se prilagođava dnevnopolitičkim zahtjevima. To biva zahvaljujući onima koji su na čelu institucija kulture, a koji su najčešće stvarne štetočine u kulturi, jer nemaju snage da se odupru površnosti i osrednjosti. A istinska kultura može da opstane samo kao slobodna tačka otpora.
Kao jedan od osnivača festivala ”Ćirilicom”, koji je realizovan u saradnji s Narodnom bibliotekom Miroslav Luketić iz Budve, šta je bila pokretačka ideja iza tog projekta? Kako biste odgovorili kritičarima koji ga nazivaju uvoznim proizvodom?
– Ako je ćirilično pismo uvozni proizvod, onda su ti kritičari u pravu. Ali oni zaboravljaju da je ćirilično pismo krajnjeugaoni kamen na kom je nastala Cnra Gora, i očuvanje ćirilice isto je što i očuvanje Crne Gore, za koje se samo deklarativno zalažu oni koji su protiv ćiriličnog pisma, nalazeći da je ono anahrono i politički nekorektno. Takva politička stigmatizacija ćirilice vodi direktno u autošovinizam koji se hrani nacionalizmom. Pokretačka ideja festivala Ćirilicom je bila u želji da pokušamo da otklonimo stigmatizaciju pokazujući kako je ćirilično pismo, kao i svako drugo pismo samo sistem znakova koji se koristi za predstavljanje jezika u pisanoj formi, i da jednako kao i svako drugo pismo ispunjava svoju funkciju. Pri tome valja imati na umu da je Crna Gora utemeljena na ćirilici, te prema tome odricanje od ćirilice je odricanje od identiteta, a alternativa je propali globalistički konstrukt koji ima za cilj stvaranje novog čovjeka, kojemu je najmanje sveto ono što je najsvetije.
U kojoj mjeri su nekadašnji Trg pjesnika i današnji festival ”Ćirilicom” Vaš odgovor na potrebu za slobodnim prostorom kulture u Crnoj Gori i regionu — prostorom gdje se ne pita za poželjne i nepoželjne autore?
– Festival ”Ćirilicom”, kao što je to svojevremeno bio i Trg pjesnika, odgovor je na zatvaranje kulture u nacionalni atar, odgovor na kulturnu politiku koja je svojevremeno promovisala autistični, zatvoreni crnogorski kulturni prostor, nalazeći da su uticaji krajnje opasni za društvo, a sva opasnost se sastoji upravo u tom autizmu iz koga nikako da se otrgnemo. Otuda i potreba da se odrekenemo tih vrijednosti, i da neke nove konstrukte prihvatimo kao zamjenu za njih. Osnovna koncepija našeg Festivala podrazumijeva da nema zabranjenih tema ni zabranjenih autora, da nema poželjnih i nepoželjnih, da svi mogu ravnopravno da iznose svoje mišljenje, ili da predstavljaju svoja umjetnička ostvarenja, bez političke arbitraže, koja kad god se pojavi iza kulisa nanosi ogromnu štetu kulturnim inicijativama koje su tako krhke da bi se nosile sa političkom agresijom. U malograđanskoj svijesti političkih pigmeja zauvijek će postojati oni koji su nepoželjni, a to su po pravilu svi koji slobodno iskazuju svoje stavove i mišljenja. Neki političari imaju svijest o važnosti kulture, za razliku od onih koji preziru kulturu, a koji su zapravo duhovni invalidi, i koji zaslužuju dubok prezir.
Vi tvrdite da odbijate svaku politiku koja se festivalskom programu pokušava pripisati. Kako se nosite sa političkim pritiscima ili pokušajima etiketiranja, i zašto je važno da kultura ostane nezavisna?
– Pa ako kultura nije nezavisna, ona prestaje da bude kultura, ona samo to fingira. Ona se mora izboriti za nezavisnost, mora se izboriti sa političkim pritiscima, mada se sa etiketiranjima ne može izboriti, jer to su najniži udarci kojima su opremljeni oni koji imaju zadatak da kulturu zatru, a etiketranja pripisuju nedostatke festivalskim programima po njihovoj mjeri i znanju, odnosno neznanju. Politika bi trebalo da se okane bolesne potrebe da kontroliše sve u kulturi, a da se u realnom prostoru njenog djelovanja događaju tolika nepočinstva. Kažem trebalo bi, jer to je preduslov demokratskog načina funkcionisanja svakog društva. Ali mi smo daleko od demokratije hiljadama milja. I zato moramo izgrađivati svijest o kulturi, kako rekosmo, kao o slobodnoj tački otpora.
< ”Ćirilicom” se često pogrešno interpretira kao festival jednog jezika ili naroda, a Vi ga branite kao pluralan i evropski kulturni koncept. Da li je takav pristup danas potreban više nego ikada? – Takva interpretacija festivala ”Ćirilicom” je u punoj surpotnosti sa onim što taj projekat predstavlja. Ako je neki festival projekat jednog jezika, ne znači da je i projekat jednog naroda. Ako postoji multikulturalni projekt onda je to u punom značenju tog pojma festival ”Ćirilicom”, koji jeste evropski više od nekih projekata koje nam Evropa nudi kao obrasce multikulturalnosti. Ili koje nam u ime Evrope nude neki ovdašnji politički instrumentalizovani pojedinci koji na sva zvona telale o tome da je ćirilica izašla iz mode, i da je treba sačuvati kao artefakt, ali ne i koristiti je. Festival ”Ćirilicom” je po svemu, u najboljem značenju tog pojma, evropski projekat, jer se zalaže za temeljne evropske vrijednosti u koje spada i očuvanje pisama koja predstavljaju kulturnu baštinu prvog reda. I ja ne branim taj projekat, on se brani sam svojom koncepcijom. Ali kao što se fašizam prikriva ispod maske antifašizma, tako se antievropske inicijative skrivaju mašući takozvanim evropskim vrijednostima. Koliko dnevna politika utiče na kvalitet kulturnih manifestacija u Crnoj Gori? Može li kultura uopšte da se odbrani od instrumentalizacije u današnjem društvu? – Dnevna politika presudno utiče na kvalitet kulturnih manifestacija u Crnoj Gori. Političari nikako da se ograniče na ono što je njihov posao, već žele da rade i tuđi posao vjerujući da taj posao rade bolje od kulturnih poslenika. Političari se zapravo sporadično zanimaju za kulturu, tek da pokažu moć koju demonstriraju na način što će blokirati projekat, za koji ko zna iz kojih banalnih razloga, nisu zainteresovani, u tom smilu mi živimo u prepolitičkom društvu. Kultura je samo smetnja, i oni se čude zašto mora da se izdvaja i onako mizeran novac iz budžeta za kulturu. U nekim opštinama u Crnoj Gori, uglavnom na sjeveru, da sramota bude što veća, za popunu knjiga u gradskim bibliotekama izdvaja se godišnje po nekoliko hiljada, koliko neki pojedinci izdvajaju za lične biblioteke. I onda se čudimo zašto se ljudi iseljavaju iz tih opština. Kako se festivalski program brani od populizma s jedne strane i elitizma s druge? Šta je Vaša mjera ravnoteže između dubine sadržaja i otvorenosti prema široj publici? – Populizam i visoka kultura ne idu ruku pod ruku. Populizam ide uz supkulturu. Kao što i publika odabira sadržaje koje će da posjeti, tako i organizatori godinama pažljivo odabiraju publiku, ma kako to paradoksalno zvučalo – publika se zapravo odabira uz pomoć sadržaja koji im se nude. Publika se njeguje tako što se neće povlađivati ukusima onih koji prate niskožanrovska ostvarenja. Programi moraju biti otvoreni prema široj publici ali ne i prema onoj publici koja ne može da konzumira te, kako kažete, dublje sadržaje. Zato se nipošto ne smiju praviti programi koji unaprijed računaju na publiku, i to ne smije biti kriterijum. Ove godine publika će imati priliku da vidi četiri predstave, među kojima su premijere: ”Površko”, priča o budvanskom gusari i vladaru i ”Bogojavljenje”, po djelu Matije Bećkovića. Koji su kriterijumi za odabir ovih predstava i kakvu poruku one nose? – I pozorišni segment Festivala ”Ćirilicom”ima svoje kriterije koji komuniciraju sa publikom, ali ne povlađuju publici. O tome svjedoče predstave koje su birane prema temama vezanim za domicilnu baštinu i slično, uz sav rizik koji podrazumijeva rad sa novim dramskim tekstovima. Naime, uvijek je lakše raditi predstave po tekstovima koji su ranije izvođeni, i za čije postavljanje na scenu već postoje neki knjučevi, po tekstovima velikih afirmisanih autora, klasika dramske književnosti. Festival koji želi da bude samosvoj i autentičan, i koji ne strahuje od eksperimenta, nego se kreativno bavi tim zahtjevnim novim tekstovima, ispunjava svoju funkciju. Tako ni dramski program ne udovoljava publici birajući već provjerene teme i dramske predloške, već kreativno istražuje afirmiše one duhovne vrijednosti koje nam valja pamtiti i čuvati – otuda i moto festivala: ”Ćirilica pamti – Budva čuva”! Dramski program festivala ”Ćirilicom”istražuje u tom prostoru a za to istraživanje je neophodna inovativnost i entuzijazam koji zahtijeva punu posvećenost. I to daje rezultat. Oni festivali koji su se institucionalizovali moraju da plaćaju visoku cijenu jer ne mogu da slobodno funkcionišu, i u tom smislu je spasonosna forma povezivanja institucija i nevladinih organizacija, što je jedna od preporuka kad je riječ o evropskim projektima. Tako su Biblioteka i Udruženje, u skladu sa evropskim preporukama o saradnji vladinog i nevladinog sektora, stvorili najbolji mogući ambijent za realizaciju ovako kompleksnog festivala. Gost na Festivalu ”Ćirilicom”, ove godine je i veliki francuski pjesnik Žan Pjer Simeon, prošlogodišnji dobitnik Zlatnog vijenca Struških večeri poezije, jedan je od najvažnijih savremenih francuskih pjesnika, autor Poetike otpora. Vi ste se upravo vratili sa festivala Struške večeri poezije, koji je najbolji primjer festivala otvorenog prema svjetskoj književnosti i angažovanom duhu poezije. Šta gostovanje Žan Pjer Simeona simbolično znači za crnogorsku kulturnu scenu, i kakvu poruku šalje domaćoj publici i piscima? – Na festivalu ”Ćirilicom”, publika je imala priliku da upozna niz velikih domaćih i stranih pisaca, kao što su Milovan Danojlić, Olga Tokarčuk, Lav Danilkin, Elka Njagolova i dr. Nije riječ o popularnoj ili o masovnoj kulturi, već o visokoj kulturi koja podrazumijeva razmjenu sa kulturama koje su značajne na svjetskom nivou. Za svaku kulturu, pa i za našu, trebalo bi da je od naročite važnosti takva saradnja i razmjena koja pretpostavlja upoznavanje sa najvišim kulturnim obrascima i standardima koje predstavljaju ličnosti svjetskog formata, kakvau ličnost nesumnjivo predstavlja i naš ovogodišnji gost Žan Pjer Simeon, urednik u Galimaru, dobinik Zlatnog vijenca Struških večeri poezije… Ličnosti poput Žan Pjer Simeona, koje učestvuju na programima u CG, postaju na neki način sastavni dio naše kulture, ne samo što će pod njihovim uticajem da se dodatno preoblikuju ovdašnji kulturni obrasci, već se uspostavlja drugi standard, evropski i svjetski, koji i nas obavezuje, i ta interakcija nesumnjivo dovodi do važnog pomaka kad je riječ o standardima. Struške večeri poezije su jedan o onih festivala koji ni u jednom dijelu ne povlađuje toj popularnoj kulturi koja guta sve oko sebe kao požar, i na primjeru tog festivala se vidi da ko odoli izazovima masovne kulture, može da računa sa onom publikom koja nije samo publika već istovremeno važan dio programa. Planirana je i dodjela nagrade ”Sveti Stefan Štiljanović”, kao i program povodom 50 godina od smrti Ive Andrića. Kako su te teme pozicionirane u okviru šireg kulturnog dijaloga koji festival nudi? – Mi smo već povodom prvog izdanja Festivala ustanovili nagradu koja nosi ime jednog od najvećih Paštrovića Svetog Stefana Štiljanovića. Kult Svetog Stefana Štiljanovića se, nažalost, više njeguje u nekim drugim krajevima nego u Crnoj Gori, i mi smo, dodjeljujući ovu nagradu (ove godine po deveti put), u skladu sa kulturom pamćenja, koja stoji u osnovi programskih načela festivala ”Ćirilicom”, obnovili i obnavljamo sjećanje na ovu, po svemu, izuzetnu ličnost, o kojoj smo mnogo saznali tek kroz besjede dobitnika ove nagrade, jer su se svi oni potrudili da istraže i izuče život velikog svetitelja. Naredne godine, povodom desetogodišnjice festivala ”Ćirilicom”, namjeravamo da organizujemo simpozijum o životu i djelu ovog svetitelja. I Paštrovići i Crna Gora bi time odužili ne mali dug prema jednoj od svojih najvažnijih ličnosti u čitavoj istoriji. Koji su, po Vašem mišljenju, najvažniji segmenti ovogodišnjeg programa koje publika nikako ne bi smjela da propusti? – Nama su svi segmenti jednako važni. Festival ”Ćirilicom” mi smo koncipirali tako da se svi sadržaji povezuju i čine cjelinu, kao u kakvom mozaiku, u kom svaki kamenčić ima svoju nezamjenjivu ulogu. Nikad ne znam šta bih prije preporučio, književne programe, predstavljanja knjiga, dramske predstave, okrugle stolove, rasprave o pojedinim temama… sve su to dijelovi cjeline, u funkciji te cjeline koja podrazumijeva glavnu misiju. Ta misija svojim magnetizmom okuplja pojedinačne segmente, i niti jedan program nikako ne bi smio da bude izostavljen, niti da bude favorizovan u odnosu na neki drugi. Neki programi su, prirodno, kompleksniji za organizaciju, i zanimljiviji publici, ali ni programi koji nemaju brojnu publiku nisu manje važni, i upravo je njihova specifična težina kadkad veća nego kad je riječ o onim koji se čine važnijim. Kako vidite budućnost festivala ”Ćirilicom”? Ima li ambicija da preraste lokalni kontekst i postane regionalni kulturni centar okupljanja? – Mislim da je festival ”Ćirilicom” uveliko već prevazišao lokalni kontekst, i da je stekao doboro javno ime, i u Crnoj Gori i u regionu, i da je budućnost Festivala neupitna, uz pažljivu brigu da se sačuva postojeća koncepcija. Grad koji ima takvav Festival u okviru svoje kulturne ponude ne treba da brine o budućnosti kad je riječ o kulturi, ali mora da brine o uslovima i kontekstu u kojem valja realizovati program festivala. U tom smislu u Budvi postoji jasna svijest i opredijeljenost za visoku kulturu, i jedino to garantuje razvoj te kulture. Budva baštini tu festivalsku tradiciju u kojoj se lako prepoznaje ono što ne pripada toj visokoj kulturi, i što ne može da postoji paralelno sa njom. Festival Ćirilicom je osnovan u onim teškim vremenima kad se otvoreno u CG uspostavljao kalajevski odnos prema ćirilici, samo još perfidniji i opasniji, jer nije bilo zvanične zabrane ćirilice, ali zato je stvorena atmosfera u kojoj se zabrana podrazumijevala, a posijan je strah od praktikovanja ćiriličnog pisma. Festival ”Ćirilicom” je rastjerao taj strah, i to se pamti. ”Budva pamti – ćirilica čuva”! Kao glavni urednik književnog programa festivala ispred Udruženja izdavača i knjižara Crne Gore, kako koncipirate književne večeri i kako se odlučuje ko će govoriti i koje će knjige biti predstavljene? – Festival ”Ćirilicom” ja doživljavam kao autorski projekat, koji ove godine po deveti put realizuje zajedno Biblioteka i Udruženje izdavača i knjižara Crne Gore, i ja kao glavni urednik ovog Festivala, brinući o ukupnoj koncepciji Festivala, znam da brinem i o tome da se prirodno uklapaju svi segmenti Festivala, i da isto tako prirodno proizlaze jedan iz drugog, i da ukupna koncepcija podrazumijeva pojedinačne programe, i da sami programi nameću glavne aktere koji će garantovati uspjeh svakog pojedinačnog programa. Slaganje tih različitih elemenata u jednu festivalsku cjelinu svojevrsna je režija za koje je osjećanje mjere od presudne važnosti. Vaš književni rad — poezija, proza, eseji — neraskidivo je povezan s Vašom kulturnom praksom. Kako se te dvije linije prepliću u festivalskoj viziji koju oblikujete već skoro četiri decenije? – Svoj književni rad držim po strani. Posvećenost drugim poslovima, izdavačkim, festivalskim, organizacionim, umnogome je na štetu književnog, jer uzima previše vremena, i ja sam sve vrijeme raspet između vremena koje od mene ištu različiti poslovi, kako književni, tako i oni vanknjiževni, i ta preraspodjela vremena, i borba za vrijeme, je dio moje svakodnevice. I ono vrijeme provedeno na osmišljavanju festivalskih programa smatram izgubljenim vremenom, ali izgubljenim na najbolji mogući način. Sad vi vidite da li je to vrijeme izgubljeno!
