Potiče iz porodice koja je posjedovala fabrike u Njemačkoj i Engleskoj. Osnovne postavke materijalističkog poimanja svijeta izložio je u „Anti-Diringu“. U saradnji sa Marksom napisao je „Njemačku ideologiju“ i „Manifest komunističke partije“ i organizovao Prvu internacionalu – međunarodno udruženje radnika, osnovano 1864. Poslije Marksove smrti 1883. nastavio je rad u Drugoj internacionali, osnovanoj 1889. i napisao „Porijeklo porodice, privatne svojine i države“ i „Ludvig Fojerbah i kraj njemačke klasične filozofije“. Posljednje godine života posvetio je redigovanju drugog i trećeg toma Marksovog „Kapitala“. Ostala djela: „Skica za kritiku nacionalne ekonomije“, „Položaj radničke klase u Engleskoj“, „Sveta porodica ili kritika kritičke kritike protiv Bruna Bauera i kompanije“.
Piše: Luka Kešeljević
Za Marksa, kao i za Engelsa su Hegelovi stavovi zastarjeli. Uzgred, Marks i Engels su veliki broj spisa napisali zajedno. Engels je prema Marksu gajio posebno poštovanje, pa stoga je Marksovo ime stoji svukuda ispred njegovog, na svim spisima koje su zajedno objavili. Poslije Marksove smrti, Engels je priredio i objavio neke njegove spise. No, evo Marksove ideje o ukidanju porodice: „Ukidanje porodice! Čak i krajnji radikali zgražaju se zbog ove sramne namjere komunista. / Na čemu počiva današnja buržoaska porodica? Na kapitalu, na privatnoj zaradi. Nju razvija potpuno samo buržoazija; ali ona nalazi svoju dopunu u porodičnoj lišenosti od porodice na strani proletera i u javnoj prostituciji. (…) Prebacuje li nam što hoćemo ukinuti eksploataciju djece od strane njihovih roditelja? Mi taj zločin priznajemo.“ (Marks, Engels, „Manifest komunističke partije“, Mala marksistička biblioteka „Misao“, str. 17.).Istini za volju, na evropskom Zapadu, na kome, makar, još nije uspjela ideja ljevičarskog totalitarizna – komunizma – mnogo je očiglednija Marksova ideja rušenja porodice nego Hegelova ideja neophodnosti porodice. Kao što vidimo iz ovog citata, za Marksa ne postoje emocije, već samo eksploatacija, odgoj djece umjesto roditeljima dodjeljuje društvu. Evo toga mjesta: „Ali vi kažete da mi ukidamo najkorisnije odnose, jer na mjesto domaćeg odgoja stavljamo društveni odgoj“ („Manifest komunističke partije“, str. 17.).
I kod nas, u Brozovoj diktaturi su i do danas ostali mnogo bolni pokušaji da djecu vaspitava društvo. Na prvim stranicama svakog udžbenika nalazila se fotografija „najvišeg sina naših zbratimljenih naroda i narodnosti“. Taj mašinbravar, metalostrugar – šta li je bio – u obrazovnom sistemu je zasjenio toliki broj državnika, vojskovođa, pjesnika i naučnika. Ima genijalna scena u seriji „Moj rođak sa sela“ u kojoj Dragan Jovanović maestralno tumačeći ulogu Drakčeta raskrinkava tu groznu podmetačinu ismijavajući suludu gradaciju „tata se voli malo, mama više, a Tito najviše“. Dakle, djeca se uče da najviše vole onoga za koga pouzdano ne zna ni ko je. Takav obrazovni sistem je manje obrazovni, a više služi dresuri. Zamislite kakva je atmosfera u svakoj učionici u kojoj na zidu stoji fotografija bravara, a ne stoji, recimo, fotografija Njegoša ili Nikole Tesle.
No, da se vratimo Marksu. Da vidimo kako se on maestralno bori protiv jedne od najznačajnijih civilizacijskih tekovina, odnosno, kako hoće da uništi porodicu: „Ali vi, komunisti, hoćete da uvrdete zajednicu žena, viče na nas u koru cijela buržoazija. / Buržuj gleda u svojoj ženi prosto oruđe za proizvodnju.“ („Manifest komunističke partije“, str. 18.). Razlog što kod nas nije uspjela Marksova utopija razbijanja porodice vjerovatno leži u tome što je naše društvo, ipak, tradicionalno. Ovo je svakako velika tema za etnologe i antropologe, psihologe i sociologe. Svakako, indikativan je pokušaj da tvorac revolucije bude ispred najbližih srodnika.
Marks je odličan metodolog. Njemu je jasno kada se uruši porodica, urušiće se i druge civilizacijske vrijednosti. Ne želi da ih reformiše, nego, naprosto da ih ukine. Evo toga mjesta: „A komunizam ukida vječne istine, ukida religiju, ukida moral u jesti da im da nov oblik, on dakle proturječi cjelokupnom dosadašnjem historijskom razvoju“ („Manifest komunističke partije“, str. 19.). Kako razumjeti „protivrečenje cjelokupnom dosadašnjem istorijskom razvoju“ ako ne protivrečenje civilizaciji?
Naravno, kada ta Marksa ne postoje navedene civilizacijske vrijednosti, od njegovog vrijednosnog poretka otpada i domovina: „Komunistima je dalje predbačeno da hoće ukinuti domovinu, narodnost. / Radnici nemaju domovinu “ („Manifest komunističke partije“, str. 18.). U našem školskom sistemu se učilo i uči da su proleteri najveći rodoljubi. Ovo se, dakle, direktno kosi sa izvornim Marksovim učenjem, jer rodoljublje je tradicionalna vrijednost.
Još jedan citat iz „Manifesta“: „Komunistička revolucija je najradikalnije kidanje sa tradicionalnim odnosima vlasništva, pa nije čudo što se u toku njenog razvitka najradikalnije kida sa tradicionalnim idejama. („Manifest komunističke partije“, str. 20.). Ideolozi, dakle, ne samo da ne kriju da su njima civilizacijske vrijednosti nešto što smeta, već jasno i nedvosmisleno ukazuju da uspjeh njihove revolucije bez ukidanja civilizacije nije moguć.
Sada, ćemo nešto reći o marksističkom poimanju rada i vlasništva. Budući da sve ove teorije, uglavnom, se zasnivaju na suprotnosti prema Hegelu, napominjemo da taj veliki mislilac u „Fenomenologiji duha“ o radu govori krajnje afirmativno. Razvojem rada, po njemu dolazi do osvješćenja ljudskog roda. U čuvenoj dijalektici odnosa rob – gospodar navodi da rob posredstvom alatke sve više postaje svjestan svoje snage, a gospodar nije svjestan koliko zavisi od roba, jer od njega dobija gotov proizvod. Tokom tog dugog dijalektičko-istorijskog procesa, rob uspijeva da da se oslobodi u idealu građanskog društva, u kome je svetinja privatna svojina. Prema Hegelu, u Starom vijeku, na Istoku je slobodan samo despot, u staroj Grčkoj, nekolicina, a u germansko-romanskom svijetu slobodni su svi. Marksisti idu Kotora Hegela, s tim što im je namjera da iskoriste njegovu dijalektiku: „Dijalektika je kod Hegela postavljena na glavu. Treba je postaviti na noge, da se u mističnoj ljusci otkrije racionalno jezgro“ (Fridrih Engels, „Dijalektika prirode“, prev. Dr Ivo Erlin, dr Milivoj Mezulić i Katarina Kranjc, Kultura, Beograd, 1970, str. 51.).
Marks i Engels, kao Hegel, ne doživljavaju rad u potpunosti kao izvor pozitivnosti. Zapravo, oni u duhu „postavljanja Hegelove dijalektike na noge“ ne osporavaju da je rad pozitivno uticao na čovjeka, ali proizveo je društvene nejednakosti, odnosno porobljavanje većine od strane manjine. Važno je istaći i to da je njihova teorija nemoguća bez Darvinove T e o r i j e
e v o l u c i j e, jer: „ti su majmuni počeli da se pri hodanju po zemlji odvikavanju od pomaganja rukama i da se navikavaju na sve uspravniji hod. Time je bio u č i nj e n o d l u č u j u ć i k o r a k z a p r e l a z o d m a j m u n a k č o v e k u. (Fridrih Engels, „Dijalektika prirode“, str. 192). U tom duhu Engels objašnjava pojavu porodice, podjele rada, svojine i države: „Ukidanje matrijarhat s bilo je s v e t s k o i s t o r i j s k i p o r a z ž e n s k o g p o l a.
Muškarac prigrabio krmu u kući, žena je bila lišena svog dostojanstva, pod jarmljena, pretvorena u robinju njegove pohote i prosto oruđe za rađanje dece“ (Fridrih Engels, „Poreklo porodice, privatne svojine i države“, Kultura, Beograd, 1950, str. 58.). Engels ne spori da sa „patrijarhalnom porodicom ulazimo u oblast pisane istorije“ (Fridrih Engels, „Preklo porodice, privatne svojine i države „, str. 59.). Dakle, ne spori tu civilizacijsku tekovinu, ali ona, po njemu, je osnovica za porobljavanje, pa kaže: „Familius znači domaći rob, a familia je skup robova koji pripadaju jednom čoveku“ (Fridrih Engels“Preklo porodice, privatne svojine i države“, str. 59.). Prema njemu, kao što se vidi, domaćin kuće je despot, a žena i djeca su njegovi robovi. Domaćin zapovijeda, članovi bespogovorno rade i to je prvi princip nejednakosti i društvenog raslojavanja, jer je to je „prvo klasno ugnjetavanje ( Fridrih Engels, „Preklo porodice, privatne svojine i države“, str. 67.). Stvaranje porodice je, po Engelsu, „prvi veliki rascep društva na dve klase: gospodare i robove, eksploatatora i eksploatisane“ (Fridrih Engels „Preklo porodice, privatne svojine i države“, str. 164.). Dalje, sa uvećavanje imovine, produbljivanja se i socijalna nepravda. Tako muškarac postaje vlasnik sredstava za rad kojim kojima rade njegov članovi: „A s pojavom stada i ostalih novih bogatstava dogodila se revolucija u porodici. Privređivanje je uvek bilo stvar muža, on on je stvarao sredstva za privređivanje i ona su bila njegova svojina. (…) Sav višak koji je sad dolazio od proizvođenja pripadao je mužu; žena je učestvovala u uživanju toga, ali nije imala nikakvog udela u svojini.“ (Fridrih Engels, „Preklo porodice, privatne svojine i države“, str. 165.). Bez podjele rada je bemog sam rad, bez rada je nemog napredak, što Engels prećutno priznaje, ali napredak civilizacije izjednačava sa podelom rada: „Tako smo stigli na prag civilizacije. Ona počinje novim napretkom u podeli rada“ (Fridrih Engels, „Preklo porodice, privatne svojine i države“, str. 168.).
Suština Engelsovog odnosa komunizam – civilizacija, mogao bi se okarakterisati ovako: što je više komunizna – toliko manje civilizacije, ili: što je više civilizacije – toliko je manje komunizma. Prije pisanih dokumenata, dakle, u praistoriji, vladao je primitivni komunizam, u kome rad nije bio podijeljen. Dalje, sa patrijarhatom dolazi do ukidanja tog komunizna, jer pojavljuje se podjela rada, njeno usavršavanje, sticanje viška vrijednosti, a time i dalje društveno raslojavanje. Da bi došlo sada do komunizma, civilizacjske vrijednosti moraju biti ukinute, jer na taj način nestaje socijalna nepravda, i dolazi do ideala beskvasnog društva. Da citiramo Engelsa: „Pored razlike između slobodnih i robova javlja se razlika između bogatih i siromašnih – s novom podelom rada nov rascep društva na klase. Imovinske razlike između pojedinačnih starešina ruše staru komunističku kućnu zajednicu svuda gdje se dotle zadržavala; s njom se ruši i zajedničko obrađivanje zemlje za račun zajednice“ (Fridrih Engels,“Preklo porodice, privatne svojine i države“, str. 167.). I na našim prostorima bilo je grčevitih pokušaja oko formiranja seoskih zadruga. Pričaju ljudi koji to pamte kako je kod nas implementirana ideja zadruge. Ubijede narod da je dobro da nema ništa, ili tek toliko da imaju da jedva prežive. Da je to ogroman napredak u odnosu na zemlje trulog kapitalizma, koje će same postati proleterske. Te da ljudi u zadruzi rade da svako ima, a u praksi imali su samo rukovodioci. (Ču rukovodilac. Kao da rukom nešto vodi.) U siromašnoj Kraljevini Jugoslaviji seljak se uzdao u ono malo ili neko više zemlje i stoke. I on je bio nezavisan. Od pokušaja formiranja zadruga, seljaštvo je za to nekoliko godina ne samo osiromašilo, već je izgubilo samopouzdanje i mentalitet mu se potpuno i do danas promijenio. Ali, to su već teme za sociologiju i psihologiju. Pričaju ljudi kada su se rasformirane zadruge da je to bilo veliko slavlje. Sama ideja zadruge nam se svima o glavu pokušala možda gore od ideje samoupravljanja.
U Rusiji su dvadesetih godina prošlog vijeka postojali kolhozi. Naši rukovodioci da bi to neukom narodu približili, takve asocijacije su nazvali zadrugama. Pojam zadruga je od davnina nana poznat. One označavaju domaćinstva sa većim brojem članova, koji raspolažu većom imovinom i koji se ne dijele radi osvajanja većeg posla. Zadruga dolazi od (raditi) za druga, za drugog, ali taj drugi nije apstrakcija, nego član koji takođe radi. U tim poslijeratnim zadrugama sumnjam da su svi rukovodioci bili u stanju na tim predavanjima da rajetnicima objasne ko je taj drug – taj drugi – za koga rade. No, neko radi, neko rukovodi. Opet, dakle, društveno raslojavanje.
