Pero Tunguz je rođen 1840. godine u Slivljima od oca Lazara, trgovca i majke Marije, domaćice, u porodici poreklom iz Pive, preminuo 1919. godine u Trsteniku (telo mu je naknadno preneseno u Nevesinje). Pero je bio hajdučki harambaša i jedan od vođa srpskim ustancima u Hercegovini.
Pred kraj života prijavio se i kao dobrovoljac u Prvom svetskom ratu i aktivno učestvovao u proboju Solunskog fronta. Kao veoma mlad odlazi u hajduke gde se brzo ističe hrabrošću pa uskoro zasniva svoju četu. Tokom 1874. i u prvom delu 1875. zajedno s ostalim hercegovačkim glavarima i hajdučkim harambašama učestvovao je u pripremama ustanka.
Nevesinjska puška
Sredinom 1875. njegova četa je na Vjetrenom kod Zaloma ubila nevesinjskog kadiju Saliha Korkuta, a potom i gatačkog barjaktara Ibricu Kovačevića na Hercegovom vrelu u Fojnici. Ovo je razljutilo lokalne muslimane i turske glavare koji su se brutalno osvetili. Porta (Porta, je naziv koji se u diplomatskim krugovima koristio za Osmansko carstvo, kancelariju velikog vezira ili osmansku vladu). je da bi smirila nemire u Hercegovinu poslala komisiju koja je nudila ustupke i samoupravu. Zauzvrat su tražili da Nevesinjci proteraju Pera Tunguza i njegovu četu sa svoje teritorije.
Knjaz Nikola je preporučio Nevesinjcima da prihvate ponuđeno. Pod ovakvim pritiskom Tunguz je obećao da će dobrovoljno povući četu u Donju Hercegovinu, ali se, čim su se njegovi pratioci povukli, predomislio i vratio se na Udrežnje. Istu noć, sa 4. na 5. jul je postavio zasedu na Ćetnoj poljani u Bišini. Narednog jutra, oko 9 časova, naišao je turski karavan iz Mostara sa zalihama za vojsku u Nevesinju. Hajduci su napali karavan i ubivši nekoliko Turaka zaplenili njihov tovar.
Na povratku ka Udrežnju su se sukobili i sa turskom patrolom koja je išla u susret karavanu. Ovaj događaj se često smatra početkom hercegovačkog ustanaka protiv turske vlasti – Nevesinjske puške. Pero Tunguz je tokom čitavog ustanka često predvodio samostalne napade na turske karavane i utvrđenja, retko poštujući mišljenja ostalih vođa.
Novi ustanak
Nakon što je Austrougarska na Berlinskom kongresu dobila pravo da okupira Bosnu i Hercegovinu, Pero Tunguz se sa većim delom svoje čete stavio u njihovu službu kao deo pandurskog korpusa. Nakon što su i mladići iz BiH uključeni u regrutaciju Hercegovci su počeli novi ustanak. Perova buntovna i rodoljubiva priroda nije izdržala pa se priključio ustanku bez obzira na pozive knjaza da Hercegovci miruju.
Tunguz se sa svojim pandurima nalazio u stanici u Ulogu koja je prva napadnuta 11. januara 1882. Pomažući ustanicima „iznutra“ uspeo je da privoli posadu na predaju. Nakon ovoga se Tunguz aktivno uključio u ustanak i postao jedan od njegovih vođa. Ugušenje drugog Nevesinjskog ustanka, kome je centar bio Ulog, izvršeno je pod upravom poglavara vojno-civilnog za Bosnu i Hercegovinu Johana Apela, starog oprobanog husarskog oficira i ratnika, koji je u ratu protiv Italijana izgubio oko i postao nosilac ordena Marije Terezije.
Poglavar zemlje Johan Apel, upravljao je dugo godina Bosnom i Hercegovinom, i često je puta vršio velike manevre po planinama bosansko-hercegovačkim. Kad je Apel proslavljao šezdesetgodišnjicu svoga života i rada izabrao je Ulog za mesto proslave. Na Tunguzovoj Luci pokraj Neretve napravljeni su slavoluci, kuda ima slavljenik da uđe, slegla se sva vojska bosansko-hercegovačka koja je uzela učešća u manevrama i bili su pozvani da prisustvuju proslavi svi istaknutiji ljudi iz zemlje, a pred njima vojvoda Bogdan Zimonjić.
Pucale su puške i topovi da se nebo prolamalo, trke su se vršile sa konjima , peciva su se pekla na mnogim vatrama, a vojska je pevala i veselila se oko svojih podignutih šatora. Tom prilikom pozdravljajući prisutne slavljenik Apel, u svome govoru između ostalog, izgovorio je ove reči:
„Gospodo oficiri i narodni prvaci, imao sam i lepših i udobnijih mesta da proslavim svoju šezdeset-godišnjicu, no što je ovo zabačeno mesto Ulog. Ali sam baš ovo mesto izabrao, što je ovde neverni serdar Pero Tunguz podigao oružje protiv naše domovine. Mi smo ustanak u krvi ugušili, i tada kao i uvek, naše su trupe pokazale, i onima u zemlji i onima van zemlje, silu i moć Austro-Ugarske Monarhije.“
Dobrovoljac u Velikom ratu
I dok je tako govorio i sa velikom paradom proslavljao poglavar zemlje Johan Apel, na razvalinama popaljenog Tunguzovog ognjišta, dotle se serdar Pero sa nekolicinom svojih ratnih drugova potucao i mučio, kao politički emigrant, po Crnoj Gori i Srbiji. Težak je i vrlo gorak izgnanički hleb, pa bio i u bratskoj zemlji.
Ali vera u konačnu pobedu, bila je jaka i nesalomljiva kod ovoga hercegovačkog gorštaka, kao i kod njegovih političkih drugova. Ovaj ustanak, u kome je ravnopravno učestvovao srpski i muslimanski živalj, je zvanično ugušen 22. aprila 1882. godine.
Ni u poznim godinama nije mirovao pa je, iako je već imao preko 70 godina, kao dobrovoljac otišao u Prvi svetski rat, preživeo povlačenje preko Albanije i na kraju učestvovao u proboju Solunskog fronta. Nakon toga je jedno vreme živeo u Nikšiću te se posle preselio u Trstenik gde se i upokojio.