KAO i oko Ukrajine, Bliskog istoka, Tajvana i svega drugog, Bošnjaci i Srbi u BiH su se bili podijelili i između Trampa i Kamale, maltene koliko i Amerikanci.
Jedni su očekivali da će se Kamala „vratititi nezavršenim poslovima u Bosni“ i dovršiti njenu unitarizaciju pod kapom NATO-a, drugi da Tramp neće silom kočiti prirodan proces raspada „jedinstvene i cjelovite BiH“ u konfederaciju tri nacionalne države, ili razlaz kako je predvidio Timoti Les.
U sjeni predsjedničkih izbora u supersili, koji će direktno uticati na globalne odnose u svijetu, u BiH, o kojoj će velike sile tek kasnije odlučivati na margini neke nove Jalte, dnevno izbijaju sve novi lokalni nacionalno-vjerski incidenti koji Bosni „život znače“ i rade svoje. Riječ je o spomen-kući u Tešnju rahmetli Ademagi Mešiću, doglavniku poglavnika ustaške NDH i o ubistvu Srbina Ozrena Marana, policajca u Bosanskoj Krupi u Unsko-sanskom kantonu FBiH, koji je hladnim oružjem izvršio maloljetni vehabija.
Ajmo redom! Ko je Ademaga Mešić?
Doglavnik NDH, zamjenik poglavnika, prvi do Ante Pavelića, najviše rangiran musliman u zajedničkoj ustaškoj državi. Odgovoran je za Jasenovac, Prebilovce i druga srpska stratišta u realizaciji projekta istrebljenja Srba u Hrvatske i BiH.
Pošto je ’45. pobjegao u Austriju, Eglezi su ga isporučili partizanima, a ovi ga u Zagrebu osudili na doživotnu robiju gdje je ubrzo i umro. E, polovinom oktobra o.g. na Komisiji za očuvanje nacionalnih spomenika BiH, bošnjački član Faruk Kapidžić je aktuelizovao zahtjev Muzeja iz Tešnja, star 15 godina, da se kuća tog i takvog Ademage pretvori u muzej. Usprotivila se srpski član komisije Anđelina Ošap Gaćanović, podržao je i hrvatski član. Ali, pošto se odluke donose konsenzusom, predlog nije ni odbijen, pa ostaje na čekanju do pogodnijeg momenta.
A kako se stvari razvijaju u BiH, neće još dugo. Nemojte se zgražavati!
Bošnjaci su već napravili spomenike kralju Tvrtku, Mehmedu II, osvajaču Bosne, koliko znam, začudo još nisu, ali Ademaga je možda i najzaslužniji. Prvi nije njihov, pa ne mogu da se pozivaju na srednjovjekovnu kraljevinu, drugi im je ipak stvorio tek samo turski vilajet. No treći im je stvorio Nezavisnu državu Hrvatsku, u kojoj se, istina, u nazivu ni muslimani ni Bosna i ne spominju, ali kao „cvijeće hrvatskog naroda“ dobili su status mirišljavog ukrasa tuđe države u čijem bosanskom dijelu su bili ekskluzivni izvršioci ustaške vlasti.
Malo li je za vjersku skupinu kojoj je status nacije kasnije dodijelila „ljubičica bijela“?! Elem djeca cvijeća.
Uz Džafera Kulenovića, koji je kao dopremijer iliti potpredsjednik vlade NDH bio još aktivniji, na poziciji ministara, doministara, direktora ministarstava, zamjenika i pomoćnka bilo je još stotinak bosanskih muslimana u Zagrebu.
Među muslimana u visokoj ustaškoj vojnoj hijerarhiji, našao se i osnivač i prvi komandant Crne legije, koju je sa 70 odsto muslimana poslije njegove smrti preuzeo monstruozni Francetić, pred kojim su u Podrinju srpske žene sa djecom u naručju skakale u nabujalu Drinu, u sigurnu smrt bez mučenja.
Za razliku od hrvatskih ustaša koji su umakli pacovskim kanalima, via Vatikan, u Južnu Ameriku, muslimani ustaše su, via Istanbul, sigurnu kuću našli na Bliskom istoku. A onomad je tim kanalom iz Sarajeva nestao i pravosnažno osuđeni ratni zločinac general Sakib Mahmuljan.
Ademaga nije bio te sreće i ’45 je umro u zatvorskoj bolnici, ali u Bosni ovog ratnog zločinca radije pamte kao uglednog trgovca, a hrvatska leksikografija 1995. bilježi ovog ratnog znamenitog Hrvata islamske vjeroispovijesti, koji se bavio kulturom, jezikom i prosvjetom.
Neko bi pomislio: Tešanj je kasaba na periferiji i tamo je moglo da promakne, ali ne i u Sarajevu u zajedničkoj Komisiji gdje se našla i jedna Srpkinja. E, nije baš tako!
Ta provincija u pozadini je važna muslimanska utvrda. Pored Ciriha, Zagreba i Sarajeva, Tešanj je bio jedan od paralelnih punktova formiranja Alijine SDA. U Tešanj se moglo ući, ali ne i proći i izaći, sem hodeći natraške, već samom konfiguracijom i saobraćajnom izolacijom, sugerisao je zatvorenost prema svijetu, zarobljenost u prošlost, utonulost u tradiciju.
U Tešnju „sve go Bošnjak do Bošnjaka“ i to „muslimani sa dna kace“. Prije rata 90 odsto, a poslije i 95 odsto. Srbi pak od pet do nula pet.
Često izaziva zabunu teza da islam ima posebno snažan uticaj na sekularni život svojih poklonika, kao da i hrišćanstvo nema na svoje. Ipak postoje razlike.
U hrišćanskoj Evropi je poslije Francuske revolucije crkva je odvojena od države i mnoge vjerske norme ponašanja potisnute su u privatnu sferu i sekularizovane, dok islam impregnira sve aspekte života svojih sljedbenka. Konkretno upustvo za sve svakodnevne prilike i neprilike.
Prijatelj, ugledni pedagog, pričao mi je kako je poslije rata službovao kao direktor tešanjske škole i povremeno zamjenjivao učiteljicu. Čim bi ušao u razred, muslimanske djevočice su iskakale kroz prozor prizemne zgrade da nepokrivenog lica ne bi bile izložene muškom pogledu.
Stranku Reformista je tokom predizborne kampanje ’90. iz mjesta u mjesto je pratila grupa pristalica sa znakovitim transparentom „Tešanj nije SDA!“, ali džaba im bilo jer za reformiste su u Tešnju glasali samo oni, a SDA je pokupila jedva manje od 100 odsto.
Alija je izabrao baš Tešanj za veliki skup SDA na kome se obračunao sa Zulfikarpašićem. Iz Tešnja je i Mirsad Ćeman tihi i nenametljivi, vječiti član politbiroa i zamjenik na čelu SDA.
Taman se oko Ademage iz Tešnja malo stišalo, a već krajem istog oktobra (24.10.24) maloljetni vehabija upao je u policijsku stanicu u Bosanskoj Krupi i uz uzvik „Alahu ekber“ na smrt izbo nožem Srbina Ozrena Marana. Policija Unsko-sanskog kantona FBiH, vrši istragu da li je to bio akt islamskog terorizma, da li je na njega uticala izvjesna lokalna „Škola Kurana“ (?!), a mediji ističu da je istom prilikom ranjen i bošnjački policajac Avdo Hasanović.
Prije svega, Avdo nije bio meta ubice, nego kolateralna žrtva, a mlađanom vehabiji nije trebala inspracija u Školi Kurana. Dovoljno mu je bilo da tokom 15-godišnjeg odrastanja sluša bošnjčke političare i medije kako su Srbi „genocidaši“ i „loš narod“, kako su „privremeno okupirali pola njegove domovine Bosne“, koju muslimani-Bošnjaci u „drugom poluvremenu rata treba da oslobode i RS i HB privedu međunarodno priznatoj BiH“.
Tako nisu govorili samo Izetbegovići, otac i sin, nego i TV i babo i majka, i nena, i dedo, i učiteljica i školski drugovi.
Mislilo dijete da je već počelo drugo poluvrijeme pa odlučilo, kad je već rođenjem zakasnilo na prvo da se odmah uključi u nastavak rata i postane nešto kao muslimamski Boško Buha.
A što se tiče ovog akta koji po svemu nesumnjivo spada u arsenal islamskog terorizma, bošnjački analitičari ističu da se u „Školi Kurana“ okupljala jedna „izuzetno ekstremna grupa vehabija“. Elem, oni u Bočinji i Maoči nisu „izrazito ekstremni“, pa su OK.
Štaviše, za Bakira, lidera najpopularnije stranke u FBiH, „vehabije sa kratkim bradicama i skraćenim pantalonicama su nešto kao hipici “, a za aktuelnog reisa Husniju Kavazovića to su naprosto paradžemati, što znači legitimne muslimanske zajednice koje se još samo nisu registrovale, al’ samo što nisu.
U novijem toku istrage otkriveno je da je pola policijske stanice u Bos. Krupi uključeno u Školu Kurana, iliti školarci Kurana u policiju. Elem, vehabije-policajci ili policajci vehabije, pa ako su još „izrazito ekstremni“, eto belaja.
Uoči rata u Sarajevu Ramiz Delalić, komandir Zelenih beretki, ubio je srpskog svata Gardovića pred Starom pravoslavnom crkvom, a list „Oslobođenje“, kasnije ovjenčanom serijom američkih priznanja za slobodu medija, komentar naslovilo „Šta će Srbi na Baščaršiji!“.
Sada bi mogli da napišu: „Šta će Srbin u policiji Unsko-sanskog kantona FBiH?“
Postoji, takođe, analogija i sa Ademaginom spomen-kućom. Opet uoči rata, gradonačelnik Sarajeva Muhamed Kreševljaković većinom glasova je donio odluku da se spomen „teroristi“ Gavrilu Principu zamijeni spomenom okupatoru Francu Ferdinandu.
Dakle, kako je bilo, tako je i sada, 2024. kao i 1992. Možda nije gore, al’ bolje sigurno nije, ni poslije 30 godina.
Vrijeme je za komšijski rastanak.
Dodik je pozvao Srbe u SAD da glasaju za Trampa i na ulicama Banjaluke proslavio njegovu pobjedu. Sigurno zna zašto.
