Manje od dvije godine kasnije ukazala se prilika kada je Hitler, nakon što je potpisao Čelični pakt sa Musolinijem, zauzeo Čehoslovačku. U međuvremenu, Ćano je marljivo radio na tome da spriječi reakcije koje bi njegov ‘albanski udar’ mogao da izazove na Balkanu. Grčku je smatrao zanemarljivom količinom naroda , a pokušao je da potkupi Jugoslaviju obećavajući joj parče Albanije kao i luku Solun. Kako Ćano kaže: „linija napredovanja koju je povukla sama sudbina je Solun za Srbe, Tirana za nas“. Jugoslovenski premijer Milan Stojadinović snažno je saosjećao sa Musolinijevom spoljnom politikom kao i sa fašističkom ideologijom. Posle ključnog sastanka sa njim u Belju, tokom državne posjete Jugoslaviji, Ćano bilježi u svom dnevniku: „On [Stojadinović] je govorio o podeli [Albanije] kao najboljem izlazu.
Na površini, život se nastavio kao da ni sjenka nesporazuma, neće narušiti odnose između Albanije i Italije. U aprilu 1938. Ćano je otišao u Tiranu da bude kum na vjenčanju kralja Zogua. Primljen je sa raskošnim gostoprimstvom, a čak ga je i publika bodrila kada se vozio otvorenim kolima ulicama Tirane. Ali čim se vratio u Italiju, on je Musoliniju izvijestio o neophodnosti radikalnog rješenja u Albaniji, uz likovanje u svom dnevniku napominjući da je „Duče spreman da uđe u rat da bi dobio Albaniju.“ Složili su se da su potrebne jednogodišnje pripreme na licu mjesta i na međunarodnom planu. U skladu s tim, puč je okvirno određen za maj 1939. Vojne pripreme su odmah naređene; Ćano se nadao da će uz adekvatan prikaz oružane moći puč biti izveden sa relativnom lakoćom. Sporazum sa Francuskom o otvorenim problemima trebalo je da bude potpisan uoči okupacije Albanije, kako bi se „udarac zadao u atmosferi opšte euforije“ .Širenje fašističkog carstva na istočne obale Jadrana bio je Ćanov kućni san i njegova najveća ambicija. Zamislio je to kao novi poredak u starom Rimu. Koristio je veliku moć ubjeđivanja da natjera svog kolebljivog tasta da prihvati njegov plan i preduzme mjere da ga sprovede. Kada je bio sam sa sobom, bio je ciničan u vezi sa tim, nazivajući to ‘albanskim udarom’. Prvi put ga pominje u avgustu 1937 u još neobjavljenim dnevniku : “ Moramo da iskoristimo prilike koje će nam se ukazati… Ovaj put se nećemo povlačiti kao 1920. Na jugu [Italije] smo apsorbovali nekoliko stotina hiljada Albanaca. Zašto se isto ne bi dogodilo i na drugoj strani Jadrana? Pitanje Albanaca ,Srba ,Vlaha i ostalih moramo jednom za svagda riješiti tako da se oni nikada više ne pomire i ne budu mogli živjeti zajedno .To su narodi niže klase i niže rase . Oni su beskorisni i oteli su od nas Romeja najljepše parče zemlje “ .Direktor departmana fašističke Italije Frančesko Điro, fašistički nasilnik, poslat je u Albaniju da je poremeti iznutra. On se u izveštaju Ćanu hvalio da “ ima značajne elemente pod svojom kontrolom i da se javno mnjenje stalno diže protiv kralja i njegovih razbojnika kao i protiv Albanaca ,Srba i Vlaha koji ne vole fašizam „. Ideja je bila da se izazovu unutrašnji nemiri kako bi italijanska intervencija naišla bez protivljenja. „Daćemo mu [Kralju Zogu] jahtu sa italijanskom posadom. To će garantovati nemogućnost njegovog bekstva u svakom slučaju.“ kaže Điro .
Ćanovo predviđanje je otišlo toliko daleko da se pripremio za ekonomsku eksploataciju i kolonizaciju Albanije nakon njenog pripajanja. On je poslao u Albaniju stručnjaka za poljoprivredu koji je razradio šemu melioracije koja bi donijela višak od 200.000 tona kukuruza koji bi Italija uvezla.
Ništa nije prepušteno slučaju. Kada je došlo vrijeme da se zada posljednji udarac iskrcavanjem trupa na albanske obale, kralj Zogu je trebalo da bude ubijen, trebalo je da bude nereda na ulicama i razbijene i pobijene kako Ćano kaže, „grupe u koje možemo vjerovati da će sići iz planine“. Čak je i ponuda albanske krune kralju caru Viktoru Emanuilu Trećem bila planirana još u oktobru 1938. godine.Od početka 1939. tempo događaja se ubrzao. Đakomoni, italijanski ambasador -ministar u Tirani, pozvao je Ćana specijalnom depešom “ da reaguje brzo pošto je atmosfera u Albaniji bila napeta. Uvjeravao ga je da su „nesumnjivo svi [albanski] poglavice sa nama”.Kada je Hitler krenuo protiv Čehoslovačke,Musolini je odlučio da mu Albanija pripada kao kompenzacija. Dao je uputstva Đakomoniju –da pripremi lokalne pobune i naredio je mornarici da drugu eskadrilu drži spremnom u Tarantu-. Uručenje ultimatuma kralju Zogu koji je trebalo da prihvati iskrcavanje italijanskih trupa i zatraži protektorat ili da se suoči sa otvorenim ratom poklopilo se sa rođenjem kraljevskog djeteta. U ovom trenutku Ćano izražava svoje čvrsto uvjerenje da će „Zogu žrtvovati svoj položaj zarad svoje porodice“. On sa savršenom besprizornošću primjećuje: „Iskreno, ne mogu da zamislim Džeraldinu Zogu kako trči okolo boreći se kroz planine Albanije u devetom mjesecu trudnoće.“ Ćano otvoreno kaže da će sporazum sa Albanijom koji je sačinio sam Musolini „značiti pripajanje Albanije Italiji“. Zogu mora da prihvati, inače će doći do „vojne zapljene zemlje.Četiri puka Bersaljerija koncentrisana su u Pulji; a takođe i jedna pješadijska divizija, odredi vazduhoplovnih snaga i sva prva pomorska eskadrila. To je zabelježeno 23. marta 1939, dvije nedjelje prije kobnog Velikog petka.Đakomoniju je naređeno da 1. aprila iznese ultimatum kralju Zogu. Galeaci Ćano objašnjava: „Nered će izbiti širom Albanije u četvrtak, zbog čega će naša oružana intervencija postati hitna potreba.Na pravoslavni Veliki petak osvojiću cijelu Albaniju “ .Prvih dana aprila mjeseca 1939. godine počele su da kruže alarmantne glasine Albanijom. Ljudi koji su se upravo vratili iz Italije govorili su o koncentraciji trupa u Bariju i Brindiziju i pripremi za invaziju na Albaniju u bliskoj budućnosti. Agresivne namjere Italije bile su toliko očigledne da su evropske prestonice postale zabrinute. Ali Musolini, vodeći se politikom bezobrazluka i perfidnosti koja je sama suština totalitarnih režima, nije oklijevao da zatraži od kralja Italije da pročita zvaničnu izjavu Tribuna Senata samo nekoliko dana prije invazije. godine, u kojoj je potvrđeno da će prijateljski odnosi sa Albanijom biti nastavljeni, kao i materijalna pomoć koja se daje za ekonomsko-socijalno olakšanje. Štaviše, skoro uoči Velikog petka 1939. godine, grof Ćano je, odgovarajući na zahtjev britanskog ambasadora u Rimu za objašnjenje, izjavio da su :Glasine o italijanskom iskrcavanju u Albaniji bez osnova i da Italija ima svu namjeru da poštuje politički i teritorijalni status kao na Mediteranu, čiji je Jadran bio sastavni dio.Talas negodovanja podigao je narode u Albaniji na izdaju onih koji su se do tada glasno proglašavali svojim prijateljima i „saveznicima“. Jednoglasna želja za odbranom nezavisnosti zemlje nastala je spontano od trenutka kada su postali evidentni prvi simptomi agresivnih namjera Italije. Svađe, pritužbe nagomilane tokom proteklih petnaest godina,nacionalna i vjerska trvenja , brzo su zaboravljene. Jedinstvo srca i duša, bez razlike u klasi, vjeroispovesti ili naciji ostvareno je bez ikakvih priprema, pa čak i u suprotnosti sa vlastima, čija je volja za otporom bila narušena petnaestogodišnjim ustupcima i kompromisima. Tokom te sudbonosne Strasne sedmice, stanovništvo u svim gradovima Albanije pokazalo je svoju odlučnost da po svaku cijenu brani slobodu svog rodnog tla.Potaknut svojim patriotskim entuzijazmom, narod je pokazao neslućenu političku zrelost. Tokom brojnih demonstracija koje su organizovane širom zemlje, održavan je duh discipline koji je zadivio Evropu . Imperativ je bio , dok izražava svoju privrženost slobodi, da zemlja treba da izbjegne svaki incident koji bi Rim mogao da iskoristi u svojoj kampanji provokacija. Nije podignut nijedan krik neprijateljski prema Italiji, niti je jedan Italijan na bilo koji način zlostavljan. Slično tome, nikome nije palo na pamet da izvrši ličnu osvetu tokom ovih dana najveće opasnosti. Jedina riječ komande bila je: primirje u političkim pitanjima; nema unutrašnjih svađa; svi ujedinjeni oko kralja da brane zemlju u času opasnosti.U preovlađujućoj atmosferi policijskog režima, tok događaja bi lako mogao da krene naopako da nije bilo gotovo providentnog rođenja kraljevskog princa. Njegov efekat je bio rušenje barijera između naroda i vlade, a takođe je dao prizvuk zakonitosti demonstracijama koje su u stvarnosti bile izlaz za gnjev naroda u Albaniji protiv fašističke Italije.
U zoru u srijedu 5. aprila stanovništvo Tirane je tako probudila 101 salva ispaljena u čast rođenja princa Leke Zogua .Stanovnici prestonice su čak na trenutak pomislili da se dešava invazija. Gužve su se izlile na ulice, a na opštinskom trgu organizovano je slavlje.O tome časopis Zeri piše : Zvaničnici su se okupili na balkonima opštinskih kancelarija, a trg je odjeknuo od govora. Bilo je ironije u slušanju ovih zvaničnih portparola kako glasnim tonovima, pojačanim zvučnicima, objavljuju da je vječnost dinastije Zog sada osigurana. Ali takav osećaj gorčine i skepticizma mogao je samo da dirne, i to olako, um odvojenog posmatrača. Što se tiče gomile, ovo veselje je došlo u pravom trenutku da omogući oduška njihovom uzbuđenju. Nikada, možda, tokom prethodnih petnaestak godina, zvanična ceremonija nije izazvala tako iskreno i jednodušno oduševljenje. Kada se proslava na trgu završila, masa se formirala u povorku i krenula da priredi demonstracije ispred palate.Dnevnik Zeri dalje piše: Prvi put su se gvozdene kapije otvorile narodu, koji je utrčao gazeći cvijeće i travnjake. Zaustavili su se pred mermernim stepenicama. Teren, trg iza njega, susjedne ulice su bile crne od ljudi. Pomahnitala gomila imala je jednu želju – da vidi kralja, da mu potvrde svoju lojalnost, da se stavi pod njegovo vođstvo za odbranu svoje rodne zemlje u teškim vremenima koja dolaze. Najzad se kralj pojavio na prozoru, uputio nacionalni pozdrav i osmjehnuo se. Gomila je čekala da progovori, ali je on ćutao. Nekoliko sati kasnije paradirali su gore-dole ispod prozora palate. Istog dana slične demonstracije održane su u svakom gradu u Albaniji.U Skadru su naročito Srbi bili aktivni .Rano sledećeg jutra ponovo su održani javni sastanci. Narod je zahtijevao izjavu vlade o tačnom stanju pregovora sa Italijom i mjerama koje su preduzete da bi se odgovorilo na prijetnju invazije. U narodu se smatralo da je takav kraj situacije neizbježan. Iz tog razloga mladi i stari su tražili da budu upisani kao volonteri i vojni obveznici . Zeri piše : Mladi školarci od 16 godina plakali su od bijesa zbog oklijevanja vlade da naoruža narod dok je bauk rata iz sata u sat postajao sve opasniji. Ministri su ipak bili na savjetovanju i nije bilo moguće stupiti u kontakt sa njima. Demonstranti su se okupili ispred vladinih zgrada. Jedna improvizovana delegacija, probila je kordon policije i ušla u zgradu. Delegaciju je premijer primio u prisustvu još dva ministra. Šef vlade je dao uvjeravanje da, po njegovom mišljenju, situacija nije očajna.Tvvrdio je da su nastavljeni su razgovori sa Italijom.
Kralj i vlada su se jednoglasno složili da se ne smije prihvatiti nijedan uslov koji bi mogao potkopati nezavisnost zemlje. Prozivanje rezervista nastavljeno je uobičajeno u pripremi za najgore. Za upis volontera i obveznika u slučaju potrebe zaduženi su ministar unutrašnjih poslova i načelnik policije. Konačno, tokom dana je trebalo da bude objavljena zvanična deklaracija da se objasni tačna situacija.Delegacija sastavljena od Vlaha Tajar Zavalanija ,Srbina Petra Bulatovića ,Albanca Sejfula Maleševe , Grka Janis Kokojanisa i Cincara Mišelać Džuvanija žestoko su prigovorili Premijeru da sva ta uvjeravanja i obećanja o naoružavanju naroda ne predstavljaju pravi stav vlasti. Patrioti su bili u zatvoru samo zato što su proklamovali želju da brane čast i slobodu zemlje.Sve je učinjeno da se uguši glas naroda, što je dovelo do straha da bi vlast mogla pristati na sramnu kapitulaciju.Zeri piše : Premijer je odmah naredio da se zatvorenici oslobode i da se demonstranti ni na koji način ne miješaju sa njima.Umireni ovim izjavama, gomila je požurila ka zatvoru, a petorica oslobođenih mladih zatvorenika trijumfalno su nošeni glavnom prestoničkom ulicom.Popodne se povorka ponovo formirala. Delegacija je otišla kod Mehdi bega Frašerija, bivšeg premijera koji je bio široko poštovan kao najsposobniji i najpouzdaniji od albanskih državnika. On je naveo da je Italija nekoliko dana ranije dostavila notu u kojoj je iznio određeni broj zahtjeva čije bi prihvatanje nesumnjivo značilo kraj nezavisnosti Albanije. Dva najozbiljnija od ovih zahteva bila su, prvo, da se Italiji da pravo vojnog zauzimanja puteva i strateških tačaka duž granice i albanske obale i, drugo, da Italijani koji žive u Albaniji automatski steknu albansko državljanstvo i pravo posjedovanja seoske imovine (što je ustavom izričito zabranjeno, da se ne bi otvorio put masovnoj italijanskoj kolonizaciji). Dalji zahtevi su bili: donošenje zakona za carinsku i monetarnu uniju; finansijska kontrola; i prisustvo italijanskog savjetnika, podržanog širokim ovlašćenjima, u svakom od albanskih ministarstava.Implikacije su bile jasne: to bi značilo kraj svega što je činilo nezavisnu Albaniju. Mehdi Frašeri, koga je kralj konsultovao od početka, savjetovao je da su ovi zahtevi neprihvatljivi. Delegaciji je rekao da su kralj i vlada isto tako presudili. Da bi dobila na vremenu, objasnio je Frašeri, vlada je podnela kontrapredloge. Ali Rim je insistirao na apsolutnom prihvatanju 17 tačaka navedenih u njegovoj izjavi . Ujutro prethodnog dana, Đakomoni se predstavio u palati i, pod okriljem čestitke povodom rođenja naslednika, zahtijevao je odgovor u roku od 24 sata na italijansku notu, koja je tako dobila oblik ultimatuma. Sve mogućnosti kompromisnog rješenja bile su naizgled iscrpljene i rat je sada bio neizbježan. U toku dana trebalo je da bude objavljena zvanična deklaracija u kojoj se tačno navodi stav albanske vlade.
Uprkos krajnjoj depresivnoj prirodi Frašerijevih riječi, delegacija se osjećala kao da je podignut težak teret. Oni su, naime, od čoveka u koga su imali potpuno povjerenje dobili uveravanje da će –sramota kapitulacije biti izbjegnuta i da će osvajač naići na oružani otpor. Frašeri je bio zamoljen da da javnu izjavu, kako bi smirio uznemirenost koju su među masom izazvale kontradiktorne glasine i odsustvo bilo kakvog zvaničnog saopštenja.Niko u Albaniji te večeri nije se oglasio do 22 časa .Delegacija se vratila na trg i uvjerila demonstrante u ono što im je upravo rečeno. Službeni automobili italijanske misije, natovareni putnicima i prtljagom, imali su velikih poteškoća u vožnji kroz gužvu na putu do aerodroma ili do Drača. Demonstranti su od bijesa stisnuli pesnice, ali nisu izrekli uvredu, pošto su se tako povinovali naređenju da se uzdrže od i najmanje provokacije.
Iste večeri novine su objavile saopštenje Pres biroa Vlade Kraljevine Albanije u kome se navodi da je : Italijanska vlada na najneočekivaniji način formulisala zahtjeve nespojive sa pravima suverene države. Saopštenje je potvrdilo da kralj i vlada Albanije nikada neće pristati na davanje, bilo kojoj stranoj vlasti, prava koja bi ugrozila političku nezavisnost ili teritorijalni integritet zemlje.
Članovi delegacije ponovo su slobodno disali. Naravno, niko od njih nije imao ni najmanju iluziju o mogućnosti da zaustavi italijansku invaziju. Sve što su htjeli je da se Italijanima ne dozvoli da anektiraju zemlju bez ispaljenog metka i tako daju povjerenje priči da su došli uz slobodno izraženu saglasnost naroda Albanije. To objavljeno saopštenje dalo je sigurnost i nadu po ovom pitanju.Uporni zahtjev naroda da im se da oružje nikada nije uslišen. Vlasti su držale masu u nadi obećanjima koja nisu htjeli da ispune. Veterani iz Valone poslali su delegaciju u Tiranu tražeći oružje koje im je uskraćeno. Osećaj frustracije je dostigao vrhunac kada se na plavom nebu pojavio srebrno-sivi avion Kapronija. Ministar unutrašnjih poslova se kasno uveče 6. aprila složio da se prestonički mladi studenti upišu u pomoćnu službu, dok će se regularna vojska i žandarmerija boriti protiv agresora iza dobro pripremljenih odbrana.
