Kada sam u zimu 2008. usavršavao znanje njemačkog jezika na Gete institutu u Švebiš Halu, u pauzi između doručka i časova, dok bih čitao Novi Zavjet, redovno mi je prilazio pentikostalac Čarli, odnekle sa istočne američke obale, novoprobuđeni vjernik. Uvijek bismo vodili isti razgovor:
– Da li si primio Duha Svetoga? pita Čarli
– Jesam, krštenjem.
– Ali da li si ga OSJETIO kako se useljava u tebe?
– Da, Duh Sveti vodi moj narod i Crkvu od samog početka, bez Njega nas ne bi bilo.
– Ne mislim na to. Da li si Ga TI u sebi OSJETIO u JEDNOM TRENUTKU?
– On je neprekidno u nama.
– Ne, ne, ne: MORAŠ DA GA OSJETIŠ, da ti dovede Isusa u život.
– Hristos je u mom životu ot kada znam za sebe, da nije Boga, kako bismo kroz rat i siromaštvo?
I tako u nedogled.
Čarli mi pada na pamet ovih dana kada su mnogi postali svojevrsni društveno-politički pentikostalci. Svakog dana, sa najrazličitijih adresa, neko pošalje poruku: a zašto ne napišeš nešto o studentima, protestima? Naročito bivši korisnici i ljubitelji svih medijskih i društvenih nakaradnosti vladajuće strukture (da li razočarani, ostavljeni ili željni da se na vrijeme prešaltaju sa broda šupljeg dna), zatim pritajeni kritičari svih i svega i skrivači svojih namjera, imena i života koji ne bi “lajkovali” nekada neki oštar kritički tekst, naravno, nešto i dobrih ljudi zbunjenih protivrječnim informacijama prosto traže neki kompas u događajima…
I kao Čarli, i oni ne vjeruju u konstantnu borbu i neprekidan rad, sa zilosom novostečene lične pravednosti gledaju svijet crno-bijelo – oni su bijelo i sada utvrđuju da li smo svi ostali crno.
I ne pada mi na pamet da ukazujem na to da nisam nikada ćutao (ma koliko me to koštalo), kada je to bilo “pametno”, “taktično”, od izdaje naroda i države na Kosovu i Metohiji do kopanja litijuma i svake druge prilike. Ako do sada i sada neko ne shvata da mi je drag svaki napor da se krah srpske države i naroda na KiM spriječi, da se društvena dekadencija, korupcija, nesposobnost zaustavi, da se prekine istiskivanje ruske države-civilizacije iz srpskih zemalja, onda se ne razumijemo i ne pada mi na pamet da tražim nečiju ljubav tako što ću odgovarati na shemu “poziv – lozinka”.
Ne, gospodo, novopečeni društveni pentikostalci, nijedna borba nije počela kada ste vi “prelomili” i neće se zaustaviti ni kada sadašnje vlasti odu sa istorijske pozornice a neko drugi nastavi da vlada, sa nekim novim i nekim starim, opšteljudskim slabostima i nedostacima.
Ako vjerujete u ideale, bićete svakoj vlasti opozicija. I to onda kada to košta.