Teatar apsurda. To je naša stvarnost danas. U svemu, u najmanjem. Ispred mene novine, staro stjecište apsurda, sa naslovom: “Srbi neće biti stranci na Kosovu – svi će dobiti prištinska dokumenta!” Pored mene – žučna rasprava dvojice prijatelja: Iran, Izrael, projektili, baze, cijena nafte, Treći svjetski rat, Apokalipsa juče. Ispred mene Novi Zavjet na helenskom i Stari Zavjet na jevrejskom i nikakva mogućnost saopštavanja činjenice da su to spisi na jezicima na kojima ih je Bog otkrivao a ne geopolitički manifesti. Stvarnost medija pojela je mogućnost razumijevanja bilo čega osim onoga sad i onoga što kažu oni koi podržavaju MOJE mišljenje. U takvom svijetu živimo.
A Srbi ne razumiju rat na Bliskom istoku i to ne (samo) zato što ne razumijemo ivrit i farsi već i zato što su se nekada davno razišli osnovni kulturni impuls srpske kulture i jevrejske i persijske. I to već negdje u 19. vijeku. Mi smo krenuli putem izgradnje vertikalne kulture, okrenute savremenicima, sa nadom da će Srbi svi i svuda (u drugoj polvini 19. vijeka zamijenjeni Južnim Slovenima svima i svuda) prihvatiti naše napuštanje predačkog utemeljenja. Nije naša današnja ćirilica došla kao uzrok već kao posljedica promjene kulturnog koda: to što je ona “praktična” i “demokratična” podrazumijevalo je žrtvu – ona više nije okrenuta predvukovskoj srpskoj kulturi budući da ni “pismen” Srbin danas nema sposobnosti – a ni volje – da čita bilo šta napisano predvukovskim pismenima i radije će vjerovati u ma koju fantazmagoriju o srpskim amebama nego uzeti udžvenik staroslovenskoh ili crkvenoslovenskog u ruke.
Paralelno sa tim vremenom – Jehuda ben Levi grafi savremeni ivrit na osnovi biblijskog, oživljava vijekovima u svakodnevici neupotrebljavan jezik. Kada dijete u Tel Avivu ili Teheranu uđe u školu, njemu čitava kultura, obrazovni sistem, okolina prenose jasnu poruku: učićeš ovaj alefbet/abdžad jer je to pismo naše civilizacije. Nevažno je što sada alef ili ajin nemaju glasovnu vrijednost. Njihova jedina vrijednost jeste u tome što nas vezuju za pretke. Tako se formiraju kolektivne svijesti utemeljene u osjećanju da stojiš na ramenima predaka i imaš zavjetne zadatke za potomke. To su civilizacije koje pamte, koje su neprekidno u Zavjetu, u zadatku, u mobilizaciji. Kada sam 2022. ušao u hotel u Teheranu, na video bimu se stalno smjenjivala poruka na kojoj je bio crtež Izraela koji sluša sve što neko u Teheranu komentariše. Prije samo mjesec dana, na recepciji hotela u Tel Avivu, osoblje vam fino objasni gdje je sklonište za slučaj rata sa Iranom. To su hoteli, nisu kasarne, ali hoteli u zemljama koje žive u satlnom saznanju da su mir i rat povezani, da prije ili kasnije u njihovoj smjeni mora doći i čas koji je došao.
Ovaj rat tamo nikoga nije iznenadio – Iran i Izrael se postojanjem spremaju za njega. I kada bi zaista došlo do apokaliptičkog uništenja i jednog i drugog, deset ljudi koji bi ostalo ispod ruševina učili bi da pišu pismom svoje civilizacije, da uče djecu da je život – zadatak i obaveza, a ne isključivo lahorasti san o Dubaiju ili nonšalatna kafanska priča (mada orijentalna kultura voli i taj hedonistički apsekt života). Vole ljudi i u Teherani i Tel Avivu život, vole i sebe, ali su spremni i da ih život zaboli i da ga izube znajući da pripadaju zajednici-civilizaciji starijoj od njih samih.
Vratimo se malo u učionicu, onu srpsku. Tamo nam učiteljica objasni da je naša azbuka najefikasnija na svijetu i najpraktičnija. Da smo prije Vuka imali sijaset pismena kojima je istekao rok trajanja. Objansi nam da se ne vrijedi truditi da ta pismena naučimo i tu civiliuaciju dotaknemo. Da je praktičnost sve i svja u jeziku. A onda, kada naša djeca počnu da uče jezike velikih civilizacija – uključujući i ruski, najveći jezik naše civilizacije – načelo praktičnosti ode kroz prozor. Niti ga ima engleski pravopis, niti ruski, a šta tek reći o kineskom? No trajni imupuls podsmjeha sopstvenoj prošlosti ostaje u svemu što nakon Vuka radimo i ne mogu ga nadoknaditi pokušaji da se u tu prošlost uskoči postmodernim fantazmagorijama o neopaganskom autohtonizmu.
Tako je kako je – to kazuje naš kulturološki kod. I sada živimo to “tako je kako je”.
Mi smo se u međuvremenu trajno demobilisali. Apsurd prema kome te ubjeđuju da je albanska okupacija – izuzetan uspjeh moguć je samo u kulturi pomirenoj sa signalom predaje, onim “tako je kako je, gledaj ti sebe i svoje”. Nismo uvijek bili takvi. I mi smo znali za Zavjet, za trajanje ispred i nakon nas, za Kosovo i Metohiju kao zalog našeg postojanja i budućnosti. Činjenica da danas kao kibiceri gledamo okršaj velikih predačkih civilizacija mogla bi da nas osvijesti: i mi moramo mijenjati kulturni kod. Kolektivno. No to možda za nas sanjare. Tako je kako je, kažu mi poznanici, na pitanje o porobljavanju Srba na sjeveru Kosova i Metohije. Tako je kako je prije ili kasnije dođe svakome po svoje.
