Najznačajniji centar svjetske duhovnosti čini se kao oaza u pustinji. Blagoslov je posjetiti veličanstvenu prijestolnicu molitve, i grad mira u kojem apsurdno nikada nije bilo mira. Opasan ogromnim zidinama od bijelog kamena, svaka kapija ulaska u grad je vremeplov u biblijska vremena. Trgovci, zanatlije i drugi ljudi na uskim ulicama samo dočaravaju mističnost orijenta. Njegovo kamenje pamti suze proroka, korake hodočasnika i stradanje Gospoda. Erupcija emocija i konstantna tenzija između civilizacija i sukoba čovjeka sa čovjekom, naroda sa narodom i ljudi sa Bogom ovdje se ne vide. Ovdje i tišina ima glas. Miris tamjana, začina, raznobojne tkanine ne služe kao distrakcija, nego daju notu mističnom doživljaju svetinje. Prvo i osnovno mjesto, koje predstavlja centar starog grada Jerusalima, jeste Grob Gospodnji. Kompleks koji se nalazi ispod Omarove džamije.
Stub na ulasku u hram Vaskrsenja Hristovog stoji kao svjedočanstvo vjekovima, i svaki pravoslavac se sjeti priče o događaju koji se dogodio 1579. godine kada su željeli da istisnu pravoslavnog patrijarha, i da Blagodatni Oganj siđe na nepravoslavne. Sofronije IV, pravoslavni patrijarh, bio je istjeran ispred Sabornog hrama gdje je sav uplakan i sa podignutim svijećama molio Boga za silazak Blagodatnog Ognja. Odjednom je nastao podzemni tutanj i zaduvao silni vjetar. Sa neba se prolomio, rascijepao mermerni stub na ulazu u hram i upalio voštanice u patrijarhovoj ruci. U manastirskoj riznici crkve koja je posvećena Mariji Magdalini čuvaju se svežnjevi svijeća koji su upaljeni Blagodatnim ognjem patrijarhu Sofroniju.
Ulazimo u Crkvu Hristovog groba kao u drugi svijet. Buku Jerusalima odmah zamjenjuje polumrak, miris tamjana i treptaj kandila.Prvi nas dočekuje Kamen pomazanja. Na njemu se, po predanju, tijelo Hristovo posljednji put dodirnulo zemlje prije groba. Ljudi se nad njim zadržavaju u tišini, kao nad ranom koja je istovremeno i izvor iscjeljenja. Svi hodočasnici kleče, cjelivaju i pobožno se mole u molitvi. Desno su stepenice koje vode ka mjestu Golgote, dole ispod je pećina u kojoj su po predanju sahranjeni Adam i Eva, a Gospod je smrću na krstu pomirio Boga i čovjeka i postao iskupljenje za prvorodni grijeh. Iznad te pećine na mjestu Golgote, pod svodovima od zlata i svijeća, nalazi se stijena raspeća. Ispod oltara, kroz mali otvor, dodiruje se kamen koji je nosio Krst.
Iznad ulaznih vrata je ikona Vaskrsenja Hristovog, a ispod su ikone Svetih Dvanaestorice Apostola Gospodnjih. Liturgija je svaku noć u ponoć na Grobu sem na Veliki petak. Mala građevina koja čuva najveću tajnu. Ulazimo najprije u Kapelu Anđela, a zatim u samu grobnu odaju. Tesan prostor, kamena ploča, svjetlost svijeća. I praznina koja nije prazna. Tišina koja govori Vaskrsenje.Kada izađemo, shvatamo da nismo prošli kroz građevinu, već kroz priču. Od stradanja do nade. Od kamena do svjetlosti. Od groba ka životu. Jermeni, Grci, Rusi. Iza svakog ćoška smo očekivali svetinju, i nalazili smo je. Bila je tu kuća Joakima i Ane, zatim banja Vitezda. Osjećali smo se kao da smo šetali između stranica Novog zavjeta.
Pošli smo tragom Nemanjića u ovu svetinju, jer nedaleko od Groba Gospodnjeg u jednoj od uskih uličica nalazi se Manastir Svetih arhangela koji je oko 1312. godine osnovao i podigao kralj Milutin. Nalazi se unutar zidina Starog grada u Jerusalimu, neposredno u blizini crkve Svetog Groba. Manastirom Svetih arhangela Mihaila i Gavrila srpski monasi upravljali su oko 300 godina. Za vrijeme jerusalimskog patrijarha Teofana, u 17. vijeku, arhangelski manastir potpao je pod grčku vlast. Srpska duhovna misija se 1848. godine uselila u manastir. Nailazili su Srbi u njemu na stare srpske knjige, u kojima je bilo starih srpskih zapisa. Nalazi se u Ulici sv. Franje br. 9. U biblioteci Jerusalimske patrijaršije, koja je obnovljena, riznica srpsko-slovenskih rukopisnih knjiga.
Druga svetinja je soba Tajne Večere. Sveti Sava je zlatom i srebrom otkupio kuću u kojoj je bila Tajna Večera u Jerusalimu. U Jerusalimu je od Saracena Sveti Sava srpski otkupio ovu kuću Svetog Jovana Bogoslova u kojoj je bila soba Tajne Večere. Legenda kaže da je kupio tako što je pod prekrio zlatom i srebrom koje je dobio od kralja Radoslava. U ovoj sobi ustanovljena je Sveta tajna Pričešća. U istoj sobi dogodile su se Trojice, kad je Sveti duh sišao među apostole, četrdeseti dan po Vaskrsenju. U ovoj sobi se Isus poslije Vaskrsenja javio apostolima i u njoj je obećao silazak duha svetoga.
Sledeći dan duhovno putovanje počinje sa Maslinske gore. Posjetu Maslinskoj gori počeli smo pogledom. Sa njenih padina otvara se jedan od najpoznatijih prizora na svijetu: Stari grad, zidine, Hramovna gora i zlatna kupola u daljini. Na samom vrhu Maslinske gore nalazi se mjesto koje hrišćansko predanje čuva kao mjesto sa kog se Hristos vazneo na nebo. Tu nema raskoši. Kamen, nebo i tišina. U središtu male građevine nalazi se stijena za koju se vezuje uspomena na posljednji Hristov zemaljski trag. Nedaleko odatle nalazi se svetinja posvećena molitvi „Oče naš“. Na zidovima dvorišta i hodnika ispisana je ova molitva na desetinama jezika. Hodočasnici ovdje često zastanu duže. Čitaju, upoređuju, slušaju kako ista molitva zvuči u raznim jezicima, a ipak ostaje jedna. Ovo je mjesto koje podsjeća da je vjera duboko lična, i predstavlja odnos Boga i čovjeka. Na padini Maslinske gore stoji mala crkva u obliku suze. Naziv znači: „Gospod zaplaka“. Po predanju, ovdje je Hristos gledao Jerusalim i plakao nad njegovom sudbinom. Sa ovog mjesta pruža se jedan od najdirljivijih pogleda na Stari grad. Ovdje tišina nije prazna – ona je puna saosjećanja. Mnogi upravo tu osjete da je Jevanđelje prije svega priča o ljubavi. Spuštajući se dalje, ulazi se u Getsimanski vrt. Stare masline, neke po predanju stare više od hiljadu godina, stoje kao živi svjedoci molitve i borbe. Ovo je mjesto Hristove posljednje slobodne noći. Ovdje je bio strah. Ovdje je bila molitva. Ovdje je bila potpuna predanost.
Hodočasnici obično govore tiho ili uopšte ne govore. Sjeda se, gleda se, diše se. Osjeća se da je zemlja natopljena ne suzama prošlosti, već razumijevanjem svih ljudskih strahova. Crkva svete Marije Magdalene pruža pogled na mistični stari grad Jerusalim. Odmah uz vrt uzdiže se jedna od najljepših pravoslavnih crkava u Jerusalimu, sa zlatnim kupolama je Crkva svete Marije Magdalene. Unutra vlada polumrak, miris tamjana i tiha molitva. Ovdje se čuvaju mošti svete Marije Magdalene i svete Jelisavete Fjodorovne.
Najljepši dio Maslinske gore, u njenom podnožju, je Getsimanski vrt u koji je često dolazio Isus Hristos sa apostolima. Poslije Tajne večere, upravo tamo odlazi sa apostolima i uzevši sa sobom trojicu najvjernijih, Petra, Jakova i Jovana, odlazi malo dalje da se pomoli Bogu Ocu da izbjegne stradanje. Molio se do duboko u noć toliko usrdno da ga je oblivao krvav znoj, a za to vrijeme su apostoli zaspali. Hristos je tri puta dolazio da ih budi da se mole zajedno sa njim, ali bi oni umorni ubrzo ponovo zaspali. Kad je treći put došao da ih budi, tada je u vrt stigao Juda sa slugama od sveštenika i pokazao im koga da uhvate tako što je prišao Isusu i poljubio ga. Isusa su odveli da mu sude, a apostoli su se razbježali. Na mjestu ovih događaja i dan danas postoje masline od kojih su neka stabla još iz vremena Isusa Hrista, dakle 2000 godina stare masline, a tu je podignuta i katolička crkva Agonija ili Crkva 12 nacija. Na tom mjestu je postojala vizantijska crkva izgrađena u 4. vijeku koja je uništena u zemljotresu 747. god. Krstaši su na tom mjestu sagradili rimokatoličku crkvu 1170. godine koja se koristila do 14. vijeka. Tek 1924. godine prilozima 12 nacija (odatle joj naziv) izgrađena je sadašnja katolička crkva na mjestu ranije vizantijske i krstaške. U sredini crkve nalazi se kamen na kojem se Hristos usrdno molio da izbjegne stradanje i mjesto gdje ga je Juda izdao poljupcem, a sama crkva je izgrađena sa tamnim vitražima tako da je unutrašnjost uvijek mračna kako bi se dočarala mučnost tog trenutka agonije Hristove pred stradanje. Crkva ima 12 kupola u spomen na 12 nacija koje su priložile sredstva za njenu izgradnju.
Na samom podnožju Maslinske gore nalazi se jedno od najdražih mjesta hrišćanima Grob Presvete Bogorodice.Do njega se silazi dugim kamenim stepenicama, sve dublje u tišinu. Unutra gore kandila, ikone sijaju u polumraku, a prostor djeluje više kao majčinska utroba nego kao grob.
Nedaleko od starog grada nalazi se naselje Ein Karem. Mjesto rođenja Jovana Krstitelja. Manastir se nalazi na padini brda, okružen zelenilom i vrtovima. Do njega se dolazi polako, uskim ulicama koje same po sebi smiruju korak.Unutrašnjost hrama je topla i tiha. Ispod oltara nalazi se pećina to jeste mjesto koje predanje čuva kao dom Zaharija i Jelisavete i mjesto rođenja Jovana Krstitelja. Na tom mjestu nema veličine spolja, ali ima dubine. Kamen je jednostavan, svjetlost prigušena, a tišina gusta – kao da čuva dah novorođenog djeteta koje je došlo da pripremi put Gospodnji. Nedaleko odatle nalazi se svetinja koja čuva uspomenu na susret dvije žene, dva materinstva i dvije tajne.Kada je Bogorodica došla kod svoje rođake Jelisavete, nije došla kao carica, već kao mlada djevojka koja nosi Čudo u tišini srca. A Jelisaveta ju je dočekala ne pitanjem, već radošću. Tu je, kaže Jevanđelje, zaigralo dijete u njenoj utrobi. I tu su izgovorene riječi koje i danas žive u molitvi: „Blagoslovena si ti među ženama…“Mjesto susreta je jednostavno i svjetlo. Često okruženo cvijećem i pogledom na dolinu. Ovdje ljudi dugo stoje. Ne zato što ima mnogo toga da se vidi, već zato što ima mnogo toga da se osjeti.Ovo nije mjesto čuda moći, već čuda prepoznavanja. Mjesto gdje se radost prepoznaje u drugom. Gdje se Bog prepoznaje.Kada se spusti noć nad Jerusalimom, gradom među javom i snom, sve utone u molitvu.
Svoje putovanje završavam na razgovoru kod prijatelja i domaćina Eliezera Papa ispod Prizrenskog kandila koje sija u Svetom gradu i svjedoči koliko nikad niko nama ne može oteti svetinju, možemo samo mi da se odreknemo svetinje i da se ispišemo iz vječnosti. Da je naše nadanje zakopano na Kosovu, u jednu grobnicu, da je ono srce našeg naroda i da ga se nikada ne smijemo odreći, jer nije zakopano zarad smrti i ništavila, nego čeka Vaskrsenje koje počinje u srcima našim. Od Jerusalima do Prizrena, od Golgote do Vaskrsenja jaka je veza, ali sve ovo svjedoči slavu Božiju i koliko je ljudima nešto nemoguće, ipak je Bogu je moguće. Naše je da ostanemo uz Gospoda. Maran ata.
Nebojša Lazić
