Prištinski sud smješten je u onome što predstavlja identitet „nezavisnosti“: u kolektivnu imaginaciju Albanaca u kojoj su postali dio kolektivnog Zapada. Sve je svojevrsna pseudo-Kalifornija: ogromne, zastakljene zgrade i rigips paneli, nasilu donešeno drveće koje ne daje nikakav hlad. Na zgradi je natpis na albanskom, lošem srpskom i engleskom jeziku. Klime – za razliku od originalne Amerike – u zgradi nema.
Na ulazu su uputstva o prikladnom oblačenju koje oni koji ulaze uglavnom ne poštuju – od japanki i šortseva, preko oskudnih majica i trenerki. Kao i sve na Kosovu i Metohiji danas, forma je zapadna, suština – osmansko ubjeđenje da su zakoni samo slabe pokrivalice za silu, Tj. ima ga samo onoliko i onda koliko je neko u stanju da se nametne silom. Ljudi koji prolaze ili glume nezainteresovanost ili gledaju sa nekom nadmenošću nas koji čekamo ispred Suda – porodice i prijatelje Srba uhapšenih na Gazimestanu o Vidovdanu 2026. godine.
Mi smo koji trenutak ranije pošli iz Gračanice: Sa druge (ili prve) planete – iz beskrajne ljepote Svtjetlosti, ikone i kamena, mira i svetinje. „Znaš, njih je i dalje strah nas!“ kazuju mi svi koje srećem tog jutra u Metohiji i na Kosovu. Kako i zašto da njih – koji imaju silu, koji su privodili kako su htjeli i tukli koga su htjeli – kako njih može biti strah nas? Ako je u pitanju prosti bilans moći – moć je sada, naizgled, njihova? „Njih je i dalje strah“. To objašnjava nasilje. Strah se najlakše pretače u batinjanje i nasilje.
Iz Gračanice polaze naši momci, i među njima moj prijatelj Stefan Tatar. Srbin, iz Stare Crne Gore, nepokolljebljiv i stamen, nesavitljiv do pucanja, utemeljen u Gračanici. Mi idemo pred Sud, ne znajući šta će pokušati da smisle, kako da osmisle i opravdaju čisto nasilje. Jer na Gazimestanu se nije hapsilo na Vidovdan zato što se nešto dogodilo već da se u budućnosti ne bi dogodilo da Srbi dođu na mjesto gdje smo se opredijelili da staklene zgrade nisu vrjednije od Gračanice. „Oče, nikad kao ove godine nije bilo ljudi“. Nikad kao ove godine jer Srbi kroz čitavu istoriju mobilišu se na zavjetnim osnovama, makar nakon toga demobilisali se na nekim drugim. Hapšeni su naočiti momci, po intuiciji nasilnika, za primjer drugima.
I kada počinje „suđenje“, sve je satkano od neprekidnih pakosti: suđenju se „može“ pa „ne može“ prisustvovati, voda se u užarenoj zgradi „može“ pa „ne može“ dostaviti optuženima. I sama optužnica lebdi u vazduhu jer ništa se konkretno ne može dokazati, a nešto se mora naći. Policajci koji su tukli momke izjavljuju da su im kupovali vodu i brinuli se o njima. Sve je farsa, uostalom, kao i sve što „nezavisna“ Republjika čini. Pseudo-Kalifornija kao mjesto za osmanski zulum 2.0.
Momci nakon nekoliko sati izlaze. Nesalomivi. „Nismo se pomjerili ni milimetar“ – kako da se pomjeri čovjek utemeljen u Dečanima i Gračanici? Utemeljen na Carstvu nebeskom, na Lazarevom opredjeljenju?
Intenzivitet i sljepoća nasilja koje je na taj Vidovdan primjenjeno ka njima govori samo jedno: silu je i dalje strah Nebesa. Ona ih ne razumije, a želi da ih kontroliše. Uzalud. Gazimestan nije kazivanje o srpskom porazu nego o Pobjedi Neba nad ordijom. Nekada i sad.
Protojerej-stavrofor Darko R. Đogo
