U novom izdanju emisije „Kompas“ gost je čovjek čiji život predstavlja živu vezu između srpskog sjevera i juga, između učiteljske katedre i oltara, između poezije i molitve.
Profesor dr Boško Milovanović, redovni je profesor na Učiteljskom fakultetu u Prizrenu sa privremenim sedištem u Leposaviću, gdje predaje na svim tri nivoa studija. Po rođenju je Kraljevčanin. Po životnom opredeljenju – Kosovac.
Čovjek koji nije došao na Kosovo i Metohiju da bi je „branio“ riječima, već da bi je živeo. Bio je član Eparhijskog upravnog odbora Eparhije raško-prizrenske (2010–2015), član Udruženja pravoslavnih naučnika sa sjedištem u Rusiji.
Zajedno sa dr Ivanom Radićem, profesorom Medicinskog fakulteta u Kosovskoj Mitrovici, dobio je nagradu „Večernjih novosti“ za najplemenitiji podvig godine 2013.Ali profesor Milovanović nije samo akademik i crkveni radnik. On je i pjesnik i pjevač.
Kazuje stihove domaćih pjesnika tako da oni postaju molitva, a pjeva evergrin i tradicionalne pjesme u sopstvenim aranžmanima – tiho, dostojanstveno, kao da ih ne izvodi, već ih svjedoči.
U razgovoru sa Nebojšom Lazićem otvorio je srce i um o temama koje danas rijetko ko otvara bez straha ili patetike.„Dečani su liturgija bez prestanka već sedamsto godina.“„Kosovo će da nadživi sve okolnosti.“„Svi pjesnici su utkali Kosmet u dušu.“„Inteligencija bez dobrote je zlo.“„Učitelj je sistematsko zanimanje.“„Vera je iznad nauke.“„Liturgija je učenje.“„Crkva treba biti uključena u vaspitanje.“„Publika je duhovna aristokratija.“
Posebno mjesto u emisiji zauzimaju dva duboko lična i snažna svjedočanstva. Prvo – priča o mladom čovjeku u Dečanima koji je stajao pred freskom, stavio ruku na nju i zaplakao. Kada mu je profesor rekao: „Svi su ovo tvoji preci“, mladić je odgovorio jednostavno i potresno: „Da…“ U tom „da“ je bilo više istorije, više identiteta i više ljubavi nego u stotinama političkih govora.
Drugo – sjećanje na susret sa Desankom Maksimović, devedesetih godina, neposredno pred njenu smrt. Sjedeo je na klupi u parku i čekao je. Kada je prošla, pristupio joj je i zamolio da mu potpiše knjige. Ona mu je odgovorila: „Jao dijete, imam ja ovdje još nekih knjiga…“ Taj trenutak, taj susret dvije generacije, dvije epohe, ostaje kao svjedočanstvo o kontinuitetu srpske kulture.
U emisiji čućemo i jednu od najljepših i najtačnijih misli o obrazovanju i odgovornosti:„Ako obućar ne bude dobro radio svoj posao, Atinjani će ići loše obuveni. Ako učitelj ne bude dobro radio svoj posao, propašće država.“
I poruku o stradanju koja spaja generacije:„I djeca Orahovca, i djeca Jasenovca, i djeca koja su preživjela stradanja mogu da se između sebe mnogo dobro razumiju. Jer imaju isto iskustvo. Grci kažu: πάθει μάθος – patnjom stiče se pamet. Naš narod kaže: ko se ne namuči, taj se ne nauči.“
