Srpski glumci i dramski umjetnici su, čast izuzecima, najgori soj ovog naroda. Ljudi koji su od sopstvene zajednice dobili ogromnu društvenu moć, prepoznatljivost i značaj, ne samo da nisu učinili gotovo ništa da to ukazano povjerenje vrate i svojim radom doprinesu srpskoj kulturi, već su, naprotiv, učinili sve da postanu saučesnici u ponižavanju sopstvenog naroda. Postali su najbolji saradnici onih čiji je konačni cilj svođenje srpske kulture na najprimitivniji mogući nivo.
Kada se pojavio propagandni materijal – lišen gotovo bilo kakvih ozbiljnijih umjetničkih karakteristika – opskurne figure Anđeline Džoli, pod nazivom „U zemlji krvi i meda“, u kojem su Srbi prikazani kao neandertalci, uz poluretardiranu interpretaciju ratnih sukoba u BiH, pojedini srpski glumci su bez oklijevanja prihvatili da budu dio tog projekta. Tada su sve spremno opravdavali frazama kako „o svemu treba otvoreno pričati“ i kako se „srpski zločini ne smiju kriti“.
Slično se ponovilo i sa filmom „Quo Vadis, Aida?“, koji, ruku na srce, nije takva splačina kao ostvarenje Anđeline Džoli. Međutim, bez obzira na to što je posjedovao određenu umjetničku vrijednost, njegova šira politička funkcija bila je više nego očigledna: učvrstiti određeni narativ o Srebrenici i Srbima i pretvoriti jedan istorijski događaj u sredstvo za trajno moralno žigosanje čitavog naroda.
Jedan od svijetlih primjera tada je bio Nebojša Glogovac, koji je odbijao da glumi u filmu koji će srpski narod prikazati kao zločinački. Jedan od takvih je i Aleksandar Berček, koji se grozio onih koji sve predstavljaju kao loše i beznadežno. Danas taj svijetli primjer nose oni koji glume u ovom filmu, a koji odbijaju da učestvuju u politizaciji istog i da upadaju u zamku podjela na ovako važnom pitanju. Svako bi trebao da se vodi onim što je rekla Katarina Radivojević, a to je da postoje stvari koje su iznad Aleksandra Vučića i studenata. A ne treba zaboraviti da je upravo ona podržala studente, ali na ovom pitanju nije željela da se bavi političkom agendom.
Naravno, svaki umjetnik ima pravo da glumi gdje god želi i, prije svega, da ima sopstveni stav. Niko mu to pravo ne može i ne treba oduzimati. Ali upravo zato postaje simptomatično kada su svi ti proleteri „pomirenja“ i dežurni zagovornici „suočavanja sa prošlošću“ uvijek prvi u redu i najglasniji onda kada treba podržati ili opravdati djelo koje Srbe prikazuje kroz već unaprijed zadatu političku matricu.
Kada se, međutim, pojavi srpski film koji govori o stradanju našeg naroda, o njegovoj istoriji ili o zločinima počinjenim nad Srbima, tada se odjednom mijenjaju kriterijumi. Tada se u svemu naprečac pronalazi politika, a umjetnost proglašava jeftinom propagandom. Najednom se sve sagledava kroz prizmu „dostojanstva“, pa se izmišljaju priče o „politizaciji filma“, kako bi se u sopstvenim očima ispalo uzvišeno i moralno superiorno, dok se sve ostalo ostavlja u kaljuzi navodnog primitivizma.
Paradoks je utoliko veći što oni koji najviše kritikuju „politizaciju istorije i kulture“ upravo najviše doprinose njihovoj politizaciji. Njihovi svjetonazori su isključivo politički obojeni, a njihovo poimanje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti gotovo uvijek funkcioniše kroz ideološku prizmu. Problem, dakle, nije u tome što politika ulazi u kulturu, već u tome što se politizacija kulture prihvata samo onda kada odgovara određenom ideološkom obrascu.
To se možda najbolje vidi i danas, tokom promocije filma „Zlatni rez ’42: Djeca Kozare“ velikana Lordana Zafranovića. Suvišno je i govoriti kakva je sramota tih „dostojanstvenih“ umjetnika što se tokom proteklih pola vijeka niko od njih nije sjetio da snimi film o Jasenovcu, već je morao da dođe reditelj iz Hrvatske kako bi na platno pretočio scenario Arsena Diklića.
A kada se film konačno pojavio, na scenu stupa dobro uvježbana taktika.
Budući da filmu ne mogu osporiti umjetničku vrijednost, autorovu genijalnost, niti mogu upotrebiti izgovor o „saradnji sa režimom“ – kao što su to djelimično činili u slučaju „Dare iz Jasenovca“ – odlučili su da od svega naprave cirkus. Potpuno je legitimno izraziti neslaganje sa vlašću kroz bojkot. Ali ako su zaista tolike veličine, ako zaista toliko duboko razumiju istoriju i ako im je toliko stalo do „suočavanja sa prošlošću“, onda bi svoju veličinu pokazali upravo prisustvom na promociji tog filma. Pogotovo ako već u njemu nisu željeli da glume i ako tokom prethodnih pedeset godina nisu sami snimili film o Jasenovcu.
Nastaviće oni da vam besjede o suočavanju sa prošlošću i da se detaljno zgražavaju nad užasima nacizma i fašizma. Ali njihov antifašizam traje tačno do onog trenutka kada treba progovoriti o srpskim žrtvama. A Jasenovac jeste jedan od najstrašnijih simbola ustaškog sistema terora i nacifašizma na ovim prostorima.
Neka zato ostane zabilježeno da postoji toliko strašno mjesto i toliko duboka rana, koju su srpski glumci uspjeli da svedu na nivo dnevne politike. Neka ostane zabilježeno i da su oni koji decenijama najglasnije govore o kulturi sjećanja, kada je konačno došao trenutak da se progovori o jednom od najvećih stradanja srpskog naroda, pronašli razlog da odsustvuju. A šta je od toga beščasnije?
Dugo se o golgoti srpskog naroda ćutalo. Pokušaji da se istina probije sistematski su gušeni od strane istih onih duhovnih i političkih naslednika koji su u Drugom svjetskom ratu bili na suprotnoj strani. Ali okupator je kroz istoriju uvijek imao svoje saradnike među Srbima — ne u masi, ali uvijek dovoljno glasne, vidljive i upotrebljive.
Tu dolazimo do suštine.
Srpski glumci su postali pješadija te ideološke izdaje. Postali su prva linija fronta procesa koji dugoročno vodi ka konačnom samoponištavanju i samounižavanju sopstvenog naroda. Ne zato što svaki od njih nužno ima istu političku ideju, niti zato što svaki od njih svjesno radi na istom cilju, već zato što su prihvatili ulogu kulturne elite koja je spremna da sopstveni narod posmatra isključivo kroz tuđe ideološke i političke narative.
Taj autošovinistički refleks postao je gotovo isključivo srpski fenomen. Dok su pojedini srpski intelektualci i glumci u slučaju filma „Quo Vadis, Aida?“ licemjerno patetisali kako bi njegovo prikazivanje bilo „ljekovito za naše društvo“, u Hrvatskoj danas nećete naći kritičnu masu ni glumaca ni kulturnih radnika koji će izaći i reći da bi prikazivanje Zafranovićevog filma o Jasenovcu bilo ljekovito za njihovo društvo.
Umjesto toga, osporavanje sopstvene kulture i istorije ostaje rezervisano gotovo isključivo za srpsku elitu.
Za to vrijeme, Lordan Zafranović – čovjek koji nije iz srpskog naroda – dostojanstveno je izdržao sve pritiske, napade i osporavanja, ne obazirući se na hajku i ne posustajući u svojoj umjetničkoj i ljudskoj misiji.
A oni koji su decenijama živjeli od ovog naroda i njegove kulture danas nemaju ni toliko elementarnog poštovanja i moralnog integriteta da barem dođu na promociju tog istog filma.
I upravo u tome leži najveći paradoks.
Od onih koji neprestano traže da se Srbi suočavaju sa prošlošću najmanje što se može očekivati jeste da i sami budu spremni da pogledaju u njen najstrašniji dio. Ako već zahtijevaju od sopstvenog naroda da prihvata tuđe interpretacije sopstvene istorije, onda bi bar jednom mogli pokazati spremnost da saslušaju i sopstvenu priču.
Jer narod koji ne smije da ispriča priču o sopstvenim žrtvama ne živi u kulturi sjećanja. On živi u kulturi nametnutog zaborava.
A Jasenovac nije dnevna politika. Jasenovac je mjesto sjećanja. I zavjet.
Aleksandar Stojanović za Kompasinfo






