Početna » Kompas » Aleksandar Stojanović: Performans tolerancije kao patologija samokažnjavanja

Autorski tekst

Aleksandar Stojanović: Performans tolerancije kao patologija samokažnjavanja

U duboko polarizovanom društvu, patologija podjela rijetko ostaje isključivo na nivou dnevnopolitičkog sukoba. Ona vremenom prerasta u fenomen koji zalazi u sferu psihopatologije kolektiva – u svojevrsni perverzni, samoponištavajući mazohizam.

Najvidljiviji simptom ove dijagnoze jeste iznenadni, skoro ekstatični performans „širokogrudosti“ prema simbolima islamskog identiteta u Srbiji, posebno kroz idealizaciju i viralno oduševljavanje pokrivenim djevojkama iz Novog Pazara. Na prvi pogled, neinformisani posmatrač bi u tome vidio trijumf multikulturalizma i otvorenosti. Međutim, fenomenološki posmatrano, ovdje nije riječ o iskrenom poštovanju drugog, već o pseudo-liberalnoj potrebi za sopstvenim samokažnjavanjem.

Intelektualno sljepilo ovog fenomena razotkriva se u njegovom kontrastu. Isti oni akteri koji ushićeno ističu svaki simbol islamskog tradicionalizma, istovremeno ispoljavaju najviši stepen agresivnog prezira prema sopstvenom duhovnom nasljeđu. Svaka zaštita srpskog pravoslavnog identiteta za njih je „pećinski nacionalizam“, dok je tuđi tradicionalizam „egzotična ljepota različitosti“. Sa istim ideološkim zanosom, ti krugovi sa lakoćom dehumanizuju pripadnike sopstvenog naroda koji žive izvan granica Srbije, svodeći njihov geopolitički opstanak na kartikaturu.

Ta potreba da se neprestano dokazuje sopstvena „ne-genocidnost“ i da se Novome Pazaru šalju poruke poput onih da im „neće biti ništa“, dok se istovremeno zamućuje činjenica da muslimani u Srbiji uživaju sva prava kao i svi ostali – a često i preko toga – jeste demonstracija čistog kompleksa inferiornosti. Navijačke koreografije i separatistički narativi u Raškoj upućeni protiv države i naroda se svjesno ignorišu, jer se ne uklapaju u unaprijed podvaljenu i prihvaćenu ulogu Srbina kao vječitog ugnjetača.

Ulazimo u prostor potpunog apsurda kada se analizira jezički i politički inženjering na ovim prostorima. Muslimani u Raškoj automatski se nazivaju „Bošnjacima“, iako su državljani Srbije i nemaju direktnu suverenu vezu sa Bosnom. Sa druge strane, Srbima u Bosni i Hercegovini se sistematski osporava pravo na sopstveno ime uz maloumni administrativni argument: „A čiji pasoš imate?“. To pitanje skoro da se nikada i ni pod kojim okolnostima nije postavilo bilo kome iz Novog Pazara.

Taj dvostruki aršin nije slučajan, on je proizvod višedecenijskog sluđivanja u kom je dio kulturne i političke elite pristao na ulogu nekoga ko se neprestano izvinjava za svoje postojanje. Kada državna vlast godinama toleriše paralelne sisteme, teferiće sa velikoalbanskom simbolikom na jugu Srbije i tihu degradaciju suvereniteta u Raškoj, to nije diplomatija – to je čista inferiornost.

Kada sistem pokroviteljski omogući onima koji ga ruše da budu prikazani kao žrtve, a one koji ga brane tjera u stalnu defanzivu, osuđeni smo na tragično ponavljanje istorije. Ako se ovakav fenomen samoponištavanja ne imenuje pravim riječima, pitanje „hoće li nam se ponovo dogoditi Kosovo?“ prestaje da bude retoričko i postaje samo pitanje vremena.

Krivica za ovo stanje ne leži samo na aktuelnoj vlasti, koja je zarad trenutnog političkog mira i očuvanja sopstvenih pozicija pristala na sukcesivno odricanje od suvereniteta u Raškoj i na jugu Srbije. Tragedija je mnogo dublja: oni koji pretenduju da tu vlast zamijene, u svojoj suštini nude samo drugačije pakovanje iste inferiorne politike. Umjesto alternative, svjedočimo kontinuitetu istog ideološkog vazalstva.

Upravo tu se u svom najčistijem i najsloženijem obliku ogleda ono što je Milo Lompar definisao kao duh samoporicanja. U uslovima prikrivene i perfidne okupacije, od srpskog kolektiva se ne traži samo politička poslušnost, već temeljna unutrašnja transformacija – nužnost da postanemo upravo ono što naši geopolitički suparnici od nas zahtijevaju. To je diktat po kom moramo ostati vječito podređeni, na koljenama, u konstantom stanju izvinjavanja i za ono za šta nismo krivi, kako bismo se bez ostatka uklopili u unaprijed izlivene kalupe i okove iskovane u Berlinu, Londonu ili Vašingtonu.

Kada vlast i opozicija dijele istu matricu snishodljivosti prema spoljnim centrima moći i isto sljepilo za procese koji rastaču državu iznutra, samoporicanje prestaje da bude samo ideološki izbor devijantih pojedinaca. Ono postaje zvanična državna doktrina, a cijena tog dobrovoljnog sljepila uvijek se, prije ili kasnije, plaća teritorijom, identitetom i istorijskim trajanjem.

Aleksandar Stojanović za Kompasinfo

Povezani članci:

Portal Kompas Info posebnu pažnju posvećuje temama koje se tiču društva, ekonomije, vere, kulture, istorije, tradicije i identiteta naroda koji žive u ovom regionu. Želimo da vam pružimo objektivan, balansiran i progresivan pogled na svet oko nas, kao i da podstaknemo na razmišljanje, diskusiju i delovanje u pravcu boljeg društva za sve nas.